Slučaj Hrvatska – Obiteljsko nasilje – ženska stvar; žensko tijelo – crkvena stvar

Slučaj Hrvatska

Obiteljsko nasilje – ženska stvar; žensko tijelo – crkvena stvar

Piše: Maja Hrgović

Novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji ne jamči ni djelotvornu zaštitu žrtava niti primjereno kažnjavanje počinilaca – kao da životi žena žrtava obiteljskih nasilnika vrijede manje od života stradalih na cestama. Kakvo bi to uopće bilo društvo u kojemu je zakonom zabranjeno biti nasilan prema ženi nakon stresnog dana na poslu, i to još u vrijeme ekonomske krize? Kakva bi to bila država kad bi svaka žena imala pravo na majčinstvo i kad ne bi bilo potrebno da to njezino pravo autorizira zakoniti suprug

Pustimo sad onih 16 885 intervencija policije, koliko ih je prošle godine provedeno radi zaštite od nasilja u obitelji; pustimo činjenicu da se broj prijavljenih slučajeva nasilja u obitelji unazad nekoliko godina stalno vrtio oko istih 17 tisuća, što svjedoči o tvrdokornoj konstanti tog društvenog i političkog problema. Pustimo statistiku koja ionako ne iznenađuje podatkom da žene čine dvije trećine svih žrtava, a onu posljednju većinom nemoćni starci i nejaki dječaci, i da su zlostavljači u premoćnoj većini njihovi sinovi, očevi, supruzi i izvanbračni partneri. Ako nekoga baš zanimaju detalji, evo: od svih zabilježenih slučajeva nasilja u obitelji, 27,49 posto ih je počinio suprug nad suprugom, 19,59% otac nad kćeri, 12,44% sin nad majkom, 5,29% izvanbračni partner nad izvanbračnom partnericom. Ali pustimo sad to. Uzmimo tek slučaj Mirka Mihičineca (51), onog ozaljskog radnika u proizvodnji kupaonskih kada, onog dvostrukog ubojicu i „kućnog tarzana“, kako Marin Jurjević slikovito naziva njemu slične mačo Hrvatine. Na tog Mirka, koji je na deset godina starijoj izvanbračnoj partnerici zdušno vježbao baratanje batinom, a prije desetak dana ju je na kraju i ubio, na cesti, zajedno s kćerkom joj, i sve to pred očima njezinih unuka – na tog se dakle Mirka i na žene koje je ubio odnosi novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, o kojemu se prošlog tjedna onako živahno raspravljalo u Saboru.

SVI SMO MI MIRKO…: Malo je toga novoga u ovome zakonu. U odnosu na prijašnju verziju iz srpnja 2003., novitet je tek proširenje definicije obitelji (pa ona sada obuhvaća i usvojenu djecu), postroženje novčanih kazni za počinitelje te, možda najvažnije, proširenje definicije nasilja, tako da ona sad (konačno!) obuhvaća i ekonomsko nasilje (uz tjelesno, psihičko i spolno). Ekonomsko nasilje odnosi se na nejednak nadzor nad pristupom zajedničkim resursima, uskraćivanje pristupa novcu, zaposlenju ili obrazovanju, i upravo je ono jedan od primarnih razloga kojim kućni tarzani drže žene u šaci, pa je prirodno da se tako ozbiljna stvar uvede u zakon koji želi biti ozbiljan.
Na saborskom čitanju opetovano se pravovjerno isticalo da je zakon usmjeren ka prevenciji, sankcioniranju i suzbijanju svih vrsta nasilja u obitelji. Dobro. Ali ako je isti (ili gotovo isti) zakon već punih šest godina na snazi, ako broj zabilježenih napada sveudilj ne opada, i ako je takvih poput Mirka Mihičineca dovoljno da napune, recimo, splitsku rivu (i za znak raspoznavanja odaberu, na primjer, majice s natpisom „Svi smo mi Mirko…“) – onda je razumno zaključiti da je tobožnja prevencija i suzbijanje nasilja čisti dim u lice.

TU SU PARAGRAFI, PA ZAGRABI: Da postoji stvarna politička volja da se žene, djecu i starce zaštiti od hrvatskih mužjaka s batinom, ne bi se događalo da njih, premlaćene i istraumatizirane, policajci sklanjaju iz vlastitih domova i prepraćaju u ženske kuće (kako se obično događa). Da ima stvarne volje, takvo se dodatno kažnjavanje žrtava ne bi nazivalo zaštitom žrtava, niti bi takvo što bilo zakonski omogućeno. A novi zakon, kao uostalom i onaj prijašnji, upravo nameće takva laka rješenja. Naime, iako u njemu postoji stavka da se počinitelja nasilja može ukloniti iz kuće ili stana u kojemu je zlostavljao druge članove obitelji, mnogo se, mnogo češće policijski službenici vode prema onoj drugoj stavci, koja im nalaže da omoguće žrtvi nasilja da iz stana ili kuće sigurno pokupi svoje stvari i da je preprati u kakvo sklonište. Gordana Sobol iz saborskog Odbora za ravnopravnost spolova uvjerena je da se ni ubuduće neće iz domova udaljavati počinitelji nego žrtve, budući da je policijskom službeniku puno lakše doći sa žrtvom u stan, pomoći joj da na miru pokupi svoje stvari u jednu najlon vrećicu i eventualno uzme djecu, i da je preprati do nekog skloništa.

Photo: Stock

OBITELJSKO NASILJE I KRUMPIR SALATA: Također, da sustav koji brine o zaštiti žrtava nasilja u obitelji nije tako bahato inertan i indiferentan, ne bi bilo potrebno otvarati ženske kuće, te uvijek popunjene rezervate za ponižene i uvrijeđene. „Tek kad ženske kuće postanu muške kuće, znat ćemo da zakon funkcionira“, smatra Milanka Opačić, misleći pod tim, dakako, na potrebu spremnijeg provođenja mjere udaljavanja nasilnika. (Što znači biti žrtva nasilja i živjeti s djecom u ženskoj kući, pokazuje izvrstan polusatni dokumentarac Vlatke Vorkapić „Zadnji put“, koji je na prošlogodišnjim Danima hrvatskog filma prošao više-manje nezapaženo, kako to obično i biva s filmovima koji obrađuju ovako neatraktivne teme.)

Gledajući saborsku raspravu, razmišljala sam o raskošnoj eufemističkoj terminologiji koju političari koriste kad govore o muškom nasilju nad ženama u obitelji. Vjerujem da ona djeca koja su prije desetak dana u Ozlju ostala bez majke i bake ne bi razumjela da je pojam „obiteljsko nasilje“ ustvari ublaženi, anestezirani i bezdušno neutralizirani naziv za tragediju koja ih je snašla. „Obiteljsko nasilje“ – zvuči kao „krumpir salata“. Ako je prvi korak u liječenju neke bolesti uspostava jasne dijagnoze, onda ova bolest od koje se društvo ograđuje takvim obzirnim nazivom još nema izgleda za izlječenje. Ako je zakon podbacio u prevenciji i suzbijanju takozvanog obiteljskog nasilja, što je s onim trećim, što je sa sankcioniranjem? Novim se zakonom predviđa nešto veće kazne, pa će počinitelji morati platiti između 1000 i 50.000 kuna, odnosno ići u zatvor do maksimalno 90 dana u odnosu na dosadašnjih 60. Prilično je izvjesno da će izrečenih maksimalnih kazni, kao i dosad, biti minimalno.

Sudionici u raspravi o ovoj temi pokazali su suzdržanost prema mogućnosti da se – kad već sama prevencija ne funkcionira – nasilje pokuša smanjiti ozbiljnijim sankcioniranjem. Jer dosad je sankcija u ulozi prevencije bila djelotvorna u nekim drugim domenama. Kad su, na primjer, statistike o poginulima u prometu počele divljati i kad se pojavila snažna politička volja da se taj problem riješi, kazne za počinitelje prekršaja u prometu drastično su se povećale – i iz MUP-a su već za kojih šest mjeseci izvještavali o smanjenom broju poginulih na cestama. Tako jednostavno. Znam da nije lukrativno u našem izuzetno senzibiliziranom, politički korektnom društvu zastupati radikalne biheviorističke odgojne metode temeljene na Pavlovljevom refleksu – ali, da je Mirku s početka priče netko uvalio njušku u vlastitu kakicu, to jest da je novcem zarađenim od proizvodnje kupaonskih kada morao platiti tustu kaznu svaki put kad ga je njegova izvanbračna partnerica prijavila zbog nasilja, možda do tragedije u Ozlju ne bi došlo. Ovako, ispada da životi žena žrtava obiteljskih nasilnika vrijede manje od života stradalih na cestama.

ZASTUPNICI S MARSA: Prošle srijede, istog dana kad i rasprava o Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, održana je u Saboru i rasprava o prijedlogu Zakona o medicinskoj oplodnji, koji je pušten u hitni postupak i koji je u medijima, očekivano, daleko glasnije odjeknuo. Za vrijeme prve rasprave saborska je dvorana bila slabije popunjena od terasa zagrebačkih kafića u kolovozu; za vrijeme druge salu su napučili kao u najboljim danima Centralnog komiteta. Simptomatično – u raspravi o nasilju nad ženama u obitelji sudjelovale su uglavnom zastupnice; u onoj o medicinskoj oplodnji brojčano su prevagnuli muški kolege. Zastupnici koji su štogod rekli u prvoj raspravi, javljali su se uglavnom rekreativno i sipali sušte budalaštine, poput SDP-ovog Luke Denone, koji se iščuđavao što po novom zakonu neće više moći verbalno vrijeđati ženu, čak ni ako to bude nakon napornog sastančenja i uslijed stresa zbog globalne krize. Zastupnici koji su sudjelovali u raspravi o umjetnoj oplodnji bolje su proučili prijedlog zakona i manje padali s Marsa (što ne znači, nažalost, da su uspjeli izbjeći budalaštine).

ŽENSKO TIJELO – COSA NOSTRA: Što ovo govori? Da se nasilje u obitelji doživljava kao ženska stvar, a raspolaganje ženskim tijelom kao muška. Da se nasilje u obitelji deklarativno (a zapravo u mnogo slučajeva mlako i neiskreno) osuđuje, a da se pravo na raspolaganje tijelom – ta privilegija kojom muškarci neupitno raspolažu – svim silama, grčevito i iz petnih žila osporava ženama. Posebno su u tome žustri popovi, uvijek na prvoj crti obrane srednjovjekovnih zakona, spremni da svetom vodicom poškrope diskriminaciju po spolu i rodu još otkako je starozavjetni Bog stvorio Evu iz Adamova rebra i obećao joj da će rađati u mukama. U obrani suludog prijedloga zakona, koji ženama u izvanbračnim zajednicama ne dopušta mogućnost medicinski pomognute oplodnje, Hrvatska biskupska konferencija razgraktala se o nedopustivosti razdvajanja bračnog čina od prokreacije, o nedopustivosti izjednačivanja bračne zajednice s drugim alternativnim oblicima zajedničkog života, o nedopustivosti potkopavanja ćudoređa na kojemu je, kao, zasnovano hrvatsko društvo.
Pa naravno! Jer kakvo bi to uopće bilo društvo u kojemu je zakonom zabranjeno biti nasilan prema ženi nakon stresnog dana na poslu, i to još u vrijeme ekonomske krize? Kakva bi to bila država kad bi svaka žena imala pravo na majčinstvo i kad ne bi bilo potrebno da to njezino pravo autorizira zakoniti suprug koji je, kako lijepo kaže ministar Milinović, rekao sudbonosno da pred matičarom i pred Bogom – dakle muškarac koji je ženi i bog i batina, dok ih smrt ne rastavi. Pa makar je ta batina dovela do smrti – u vijeke vjekova amen?
Bude li i na izglasavanju zakona o medicinski pomognutoj oplodnji konzervativna vlast i dalje pjevala unisono s katoličkim vrhom, odgovor na ovo pitanje još nećemo dobiti.

preuzeto sa E-novina koji su tekst preuzeli sa ZaMirZINE

Comments are closed.