Istorija zlostavljanja dece

Hm… naletela na tekst iz tri dela u H-alteru. Iako ovo nije tema mog bloga, svakako jeste tema kojoj treba posvetiti paznju. Prilicno je dugacak tekst, znam neke koji/e ce procitati do kraja :-) pa da komentarisemo…

Ceo tekst je preuzet sa H-ALTER

Ugledni američki psihohistoričar Lloyd deMause sažima dokaze koji pojašnjavaju zašto je zlostavljanje djece najmoćniji i najuspješniji ritual čovječanstva, zašto je ono uzrokovalo ratove i društveno nasilje, te zašto je iskorjenjivanje zlostavljanja i zanemarivanja djece najvažniji društveni zadatak s kojim smo danas suočeni. Ovaj tekst za H-alter je odabrala i prevela Karmen Lončarek.

Mnogo vremena tokom posljednja tri desetljeća svog znanstvenog rada posvetio sam znanstvenom ispitivanju primarnih izvora poput dnevnika, autobiografija, liječničkih i etnografskih izveštaja, kao i drugih dokumenata koji otkrivaju kakav je to osjećaj – biti dijete: nekad i sad, na Istoku i na Zapadu, u kulturama koje su poznavale pismo, i onima bez pisanih tragova.
U nekoliko stotina studija koje smo moji suradnici i ja objavili u The Journal of Psychohistory detaljno smo dokazali da je povijest djetinjstva bila noćna mora iz koje smo se tek nedavno počeli buditi. Što se ide dalje u povijest, i dalje od Zapada, to se nalazi više zanemarivanja i okrutnosti prema djeci, te veću vjerojatnost da oni koji brinu o njima tu djecu ubijaju, odbacuju, tuku, teroriziraju i spolno zlostavljaju.
Zapravo, moj zaključak nakon dugogodišnjeg psihohistoričarskog istraživanja jest – Baš kao što su suvremeni obiteljski psihoterapeuti otkrili da zlostavljanje djece često ima funkciju održavanja zajedništva obitelji putem rješavanja njenih emocionalnih problema, tako je i rutinsko zlostavljanje djece jedan o najdjelotvornijih načina kojima društvo održava svoju kolektivnu emotivnu homeostazu. Većina obitelji kroz povijest u neko doba je prakticirala čedomorstvo, erotsko bijenje i incest. Većina država žrtvovala je i osakaćivala svoju djecu kako bi kod odraslih smanjila osjećaj krivnje. Pa čak i danas, mi i dalje omogućavamo svakodnevno ubijanje, sakaćenje, zlostavljanje i izgladnjivanje djece kroz naše društvene, vojne i ekonomske aktivnosti. Htio bih ovdje sažeti neke od dokaza koji pojašnjavaju zašto je zlostavljanje djece najmoćniji i najuspješniji ritual čovječanstva, zašto je ono uzrokovalo ratove i društveno nasilje, te zašto je iskorjenjivanje zlostavljanja i zanemarivanja djece najvažniji društveni zadatak s kojim smo danas suočeni.

Dijete kao spremnik za otrov

Glavni psihološki mehanizam koji djeluje u svakom zlostavljanju djeteta jest korištenje djece kao ono što sam nazvao „spremnik za otrov“: kontejner u kojega odrasli projiciraju dijelove svoje psihe kojih su se odrekli kako bi bez opasnosti po sebe mogli kontrolirati svoje osjećaje u drugom tijelu. U dobrom roditeljstvu dijete koristi njegovatelja kao spremnik za otrov, veoma slično onome kako je ranije koristilo majčinu posteljicu kao mehanizam za pročiščišćavanje svoje zagađene krvi. Dobra majka reagira na djetetov plač umirujućim postupcima i pomaže mu da „detoksicira“ svoje opasne emocije. No, kad plače dijete nezrele majke, ona ne može podnijeti vrisku, i nasrće na dijete.

Kako je rekla jedna od majki koje tuku svoju djecu:
Nikad u životu nisam osjetila da me itko voli. Kad se rodilo dijete, mislila sam da će me ono voljeti. Kad je plakalo, to je značilo da me ne voli. Zato sam ga udarila.
Umjesto da djetetu omogući korištenje roditelja za detoksiciranje svojih strahova i bijesa, roditelj prebacuje svoje loše osjećaje u dijete i koristi ga da bi sebe pročistio od potištenosti i ljutnje.

Razmotrimo tipičnu infanticidnu, incestuoznu kulturu, kulturu Bimin-Kuskusmin s Nove Gvineje. Kao što je to čest slučaj u kulturama bez pisma, majke se dugo poslije porođaja pridržavaju tabua protiv seksa sa svojim muževima, gole spavaju uza  svoju djecu do dobi od oko četiri godine, doživljavaju orgazme dok ih doje i redovito im rukom nadražuju spolovilo. Jedan trogodišnji dječak opisuje kako svaki put kad je njegova majka tužna ili ljuta, rukom mu nadražuje spolovilo tako grubo da ga povrijedi, a on se, žaleći se na bol u penisu, bori da joj pobjegne. To boli iznutra,² rekao je etnologu. To ide ‘koong, koong, koong’ iznutra. Mislim da unutra krvari i smeta me kad ga taknem. Boli me kad piškim… Ponekad, nakon što mu je njegova majka nadraživanjem ozlijedila spolovilo, sam sebe oštrim štapom ranjava u bedro i trbuh dok ne potekne krv, gledajući u svoj penis i govoreći: Sad boli ovdje, izvana, a ne u penisu. Vidi, krv. Ugodno je… Iako je samo tri godine star, on sasvim dobro razumije da ga njegova majka koristi kao spremnik za otrov kako bi se oslobodila potištenosti. On kaže: Majka zavrće pišu, jako… Boli iznutra. … Majka ljuta, povređuje Buuktiinovog pišu. Majka tužna, povređuje Buuktiinovog pišu. … Majka ne voli Buuktiinovog pišu, hoće ga odrezati…
Majčinski incest i muška pederastija prilično su uobičajeni u preliterarnim društvenim skupinama, te su bili česti u ranijim povijesnim vremenima. Primjerice, dječaci u mnogim današnjim novogvinejskim skupinama toliko su traumatizirani ranim erotskim iskustvima, zanemarivanjem i napadima na njihova tijela da, kad odrastu i postanu žestoki ratnici i kanibali, te moraju dokazati svoju muškost, trećina njih umire u sukobima i ratovima. Zapravo, ustanovio sam da, umjesto da incest bude univerzalnim tabuom – kao što to antropolozi tvrde – sam incest je univerzalan za većinu djece u većini kultura i većini povijesnih razdoblja. Djetinjstvo više-manje slobodno od spolnog korištenja od strane odraslih zapravo je vrlo kasno povijesno dostignuće, ograničeno na malo sretne djece u malo modernih nacija. Da bih vam dao neku predodžbu o opsežnosti dokaza koje sam prikupio za tako nevjerojatan zaključak, najprije ću sažeti postojeće dokaze o seksualnom zlostavljanju djece širom današnjeg svijeta.

Seksualno zlostavljanje današnje djece

Najtočnija znanstvena istraživanja, ona na osnovu dugih intervjua, pokazuju kako se u Americi 30 posto muškaraca i 40 posto žena sjeća da je seksualno zlostavljano u djetinjstvu – „zlostavljanje“ je tu definirano kao stvaran genitalni kontakt, a ne samo izloženost. Oko polovice tih kontakata bili su direktno incestuozni – sa članovima obitelji, druga polovica pak s drugima, ali i u toj se polovici barem u 80 posto slučajeva radilo o osbama koje su brinule o toj djeci. Ova iskustva zavođenja nisu sastavljena samo od fragmentarnih sjećanja, već su upamćena do u detalje, obično su trajala dulje vrijeme, te su potvrđena studijom pouzdanosti u 83 posto slučajeva, tako da je veoma mala vjerojatnost kako se radi o maštarijama. Zavođenja su se dešavala u dobi mnogo ranijoj nego što se dosad smatralo, naime, 81 posto desilo se prije puberteta, a zaprepašćujućih 42 posto prije djetetove sedme godine. Iako se ove stope zlostavljanja čine visokima, one predstavljaju samo djelić stvarnih brojki, i to ne samo zato što u ispitivanje nisu bile uključene populacije kod kojih su te stope ekstremno visoke – kao što su kriminalci, prostitutke, maloljetnici u skloništima, psihotični itd. – već i zbog toga što su u rezultate istraživanja bila uključena samo svjesna sjećanja, dok se najranija zavođenja djece u pamćenje ne prizivaju gotovo nikad osim tokom psihoterapije. Izvede li se statistička korekcija na osnovu onoga što se zna o tim dodatnim faktorima, zaključio sam da stvarna stopa spolnog zlostavljanja u Americi iznosi 60 posto djevojčica i 45 posto dječaka, i da su oko polovice slučajeva direktno incestuozni.

Druge zapadne nacije izvele su manji broj ovako detaljnih studija. Nedavna kanadska studija koju je proveo Gallup na uzorku od 2.000 odraslih pokazala je stope incidencije gotovo posve jednake onima u SAD-u. Smatra se da je spolna aktivnost u latinoameričkim obiteljima još i učestalija, a posebice je česta pederastija kao dio macho seksualnosti. U Engleskoj je nedavno BBC-jev radio-program ChildWatch pitao svoje slušateljice – radilo se velikom, iako, jasno, pristranom uzorku – mogu li se sjetiti spolnog zlostavljanja, i, od 2.530 prikupljenih odgovora, 83 posto ispitanica prisjetilo se da im je netko dirao spolovilo, dok se 62 posto njih prisjetilo pravog spolnog odnosa. U Njemačkoj je Institut für Kindheit (Institut za djetinjstvo) nedavno dovršio istraživanje u kojem je zapadnoberlinsku školsku djecu ispitivao o njihovim seksualnim iskustvima: 80 posto djece izjavilo je da su bila zlostavljana.

Izvan Zapada je seksualno zlostavljanje djece uobičajena praksa u mnogim obiteljima. Djetinjstvo u Indiji počinje, prema promatračima, redovitom ručnom stimulacijom djetetova spolovila, što čini majka: djevojčicama „da bi dobro spavale“, dječacima „da bi postali muževni“. Dijete spava u obiteljskom krevetu, svjedoči, vjerojatno i sudjeluje u spolnom odnosu roditelja. Često se dijete „posuđuje“ da bi spavalo s drugim članovima proširenog kućanstva, pa je tako nastala indijska izreka: „da bi djevojka bila djevica u dobi od deset godina, ne smije imati ni braće, ni bratića, niti oca“. Djetinjstvo je tako erotizirano da, kako je to sročio jedan zapadnjački promatrač, malene hinduske djevojčice razdjevičuju maleni dječaci s kojima se igraju i zajedno ponavljaju erotske lekcije koje im roditelji nesvjesno daju na račun općeg promiskuiteta obiteljskog života širom Indije. Kod svih djevojčica mlađih od deset godina himen potpuno nedostaje. … Incest je češće pravilo negoli izuzetak.

Dječji brak je, naravno, drevan indijski običaj. Kad su 1929. godine doneseni zakoni kojima se taj običaj pokušao staviti izvan zakona, vlada se našla pod ogromnim pritiskom ljudi koji su inzistirali na tome da je rani brak apsolutna nužnost zato što su male djevojčice po prirodi veoma seksualne i moraju se rano udati kako bi ih se obuzdalo da ne zavode odrasle. Kama (hinduistički bog ljubavi, op. prev.) obuzima srca djevojčica već u ranoj dobi, govorili su; ….Njihova žudnja za spolnim odnosom osam je puta veća od one u muškaraca.
Indijske majke često podržavaju rani brak, iskreno priznavajući kako je potreban da zaštite svoje djevojčice od silovanja u obitelji, riječima „da se boje ostaviti svoje kćeri same kod kuće čak i na samo jedno popodne, ako im nisu na oku, a dostupne su muškarcima iz obitelji.“
Indijski potkontinent, u stvari, još uvijek ima mnogo etničkih grupa kao što je pleme Baiga, gdje se prakticira stvaran incestuozni brak između očeva i kćeri, između majki i sinova, između braće i sestara, pa čak i brak djedova i baka s njihovom unučadi – opovrgavajući tako onaj često ponavljan antropološki truizam da „niti jedno poznato pleme nikad nije dopuštalo incest“, jer, kad bi bio dopušten, društvo bi zasigurno prestalo funkcionirati. U mnogim od tih sela djecu u dobi od 5 ili 6 godina maknu od incestuoznih aktivnosti u obiteljskom krevetu da bi ostatak svog djetinjstva proveli u seksualnim spavaonicama, gdje ih pod prijetnjom grupnog silovanja stariji dječaci i odrasli muškarci iniciraju uzastopno s drugom djecom, i nikad dulje od tri dana istovremeno s nekim drugim djetetom.

Djetinjstvo u povijesti Kine imalo je jednaka institucionalizirana ritualna silovanja kao u Indiji, uključujući pederastiju dječaka, dječji konkubinat, kastraciju dječaka koje će se seksualno koristiti kao eunuhe, udaju mladih djevojaka za nekoliko braće, rasprostranjenu prostituciju dječaka i djevojčica, te uobičajenu seksualnu upotrebu dječjih slugu i robova. Silovanje djevojčica bilo je tako rašireno da su zapadni liječnici utvrdili da, baš kao i u Indiji, samo rijetke djevojčice u pubertet uđu netaknutoga himena. Čak i univerzalna praksa savijanja stopala imala je seksualnu svrhu, pri čemu je djevojčica prolazila kroz strahovito bolno višegodišnje lomljenje i deformiranje kostiju stopala kako bi muškarci mogli voditi ljubav s njihovim nožnim palcem kao fetišem, zamjenom za penis.

Djetinjstvo u suvremenom Japanu, iako sličnije zapadnjačkom negoli djetinjstva kod ostalih istočnjačkih naroda, i dalje uključuje ručno nadraživanje djetetova spolovila koje čini majka, „kako bi ga uspavala“. Roditelji često spavaju s djecom u istom krevetu, k tome zagrljeni, i ta praktika nerijetko traje sve do djetetove desete ili petnaeste godine. Jedna nedavna japanska studija otkrila je da kćeri nakon dobi od 16 godina spavaju sa svojim ocem preko 20 posto vremena. Nedavno seksološko istraživanje izvještava o uspomenama na seksualno zlostavljanje u postotku čak i višem nego u sličnim američkim istraživanjima, dok „vruće linije“ za prijavljivanje seksualnog zlostavljanja izvještavaju o incestu majka-sin u gotovo trećini poziva, gdje majke govore svom sinu tinejdžeru da  – Nije dobro da to radiš sam. Od toga IQ postaje niži. Ja ću ti pomoći, ili Ne možeš učiti ako se ne seksaš. Možeš koristiti moje tijelo, ili Ne želim da se uvališ u nevolju s nekom djevojkom. Bolje je da to radiš sa mnom.
Japan je u prošlosti bio jedno od najendogamnijih društava u svijetu, incestuozni brakovi u dvorskim krugovima biti su odobravani, a poželjni brakovi između braće i sestara, bratića, stričeva/ujaka i nećakinja, te između tetaka i nećaka, bili su toliko rašireni da genetičari smatraju da je incestuozna srođenost utjecala na zdravlje Japanaca. Čak i danas postoje seoska područja u Japanu gdje se očevi žene svojim kćerima ako je majka umrla ili onesposobljena, „u skladu s tradicijama feudalne obitelji“.

Seksualno iskorištavanje djece na Bliskom istoku rasprostranjeno je kao i na Dalekom Istoku. Povijesno gledano, svi institucionalizirani oblici pedofilije koji su uobičajeni na Dalekom istoku opširno su dokumentirani i na Bliskom Istoku, uključujući i dječji brak, dječji konkubinat, hramsku prostituciju (kako djevojčica, tako i dječaka), brak roditelja i djece (među Zoroastrijancima), brak sestre i brata (sasvim uobičajen među Egipćanima), seksualno ropstvo, ritualiziranu pederastiju, te dječju prostituciju. Ručno nadraživanje djetetova spolovila smatra se „neophodnim za rast“, a ima izvještaja da se starija braća i sestre ponekad i satima igraju spolovilima beba. Uzajamna masturbacija, oralni i analni odnos, navodno su također česti među djecom, a osobito među starijim dječacima koji koriste mlađu djecu kao seksualne objekte. Javna kupališta (hamami) u mnogim područjima su posebno erotizirana, a osobito su ozloglašena kao mjesto homoseksualnih činova, i muških i ženskih.
Djevojčice se incestuozno koriste čak i češće nego dječaci, budući da su žene veoma nisko cijenjene. Jedno istraživanje donijelo je podatak da se 80 posto ispitivanih bliskoistočnih žena prisjetilo kako su ih godine starija braća, rođaci, stričevi i nastavnici prisilili na felacio u dobi između treće i šeste. Djevojčice se rijetko žale zbog toga jer, ako nekoga treba kazniti, uvijek će na kraju biti kažnjena ona sama. Arapske žene znaju da su njihovi muževi pedofili i da radije imaju spolne odnose s djecom nego s njima. Njihova odmazda dolazi na sljedeći način. Kad je djevojčici oko 6 godina, žene iz njene kuće je dograbe, rašire joj bedra i britvicom odsijeku klitoris, a često i male usne, i tako obično dokrajče zauvijek njezinu sposobnost da osjećaju seksualni užitak.

Jedna Egipćanka ovako se prisjeća kako joj se to dogodilo. Nakon što su je u njenom ranom djetinjstvu spolno iskorištavali muškarci u njenoj obitelji, ona kaže:
Bilo mi je šest godina te noći kad sam ležala u svom toplom i mirnom krevetu. … Osjetila sam da se nešto pomaknulo ispod pokrivača, nešto poput ogromne ruke… druga ruka mi je prekrila usta tako da nisam mogla vrištati. Odnijeli su me u kupaonicu… Sjećam se… škripavog metalnog zvuka koji me podsjetio na mesara kad oštri nož… Krv mi se smrznula u venama… Široko su mi razmaknuli bedra… Osjećala sam da škripavi nož ili sječivo ide ravno prema mom grlu. Iznenada, oštra metalna ivica kao da je pala između mojih bedara i tamo odsjekla komad mesa s mog tijela.
Vrištala sam od bola iako mi je čvrsta ruka zatvarala usta, jer bol nije bio samo bol, već kao žareći plamen koji je prolazio kroz cijelo moje tijelo. Nakon nekoliko trenutaka vidjela sam crvenu lokvu krvi oko svojih bokova. Nisam znala što su odrezali s mog tijela, niti sam pokušala saznati. Samo sam vrištala, i dozivala svoju majku u pomoć. Ali najgori udar bio je kad sam pogledala naokolo i vidjela da ona stoji uz mene. Da, to je bila ona, nisam mogla pogriješiti, ona glavom i bradom, upravo u sredini među tim strancima, razgovarala je s njima i osmjehivala im se.
Nedavno istraživanje među egipatskim djevojkama i ženama pokazalo je da 97 posto neobrazovanih obitelji i 66 posto obrazovanih obitelji još uvijek prakticira klitoridektomiju. Ta se praktika ne smanjuje: izvještaji UN-a procjenjuju da je više od 74 milijuna spolno osakaćenih žena, i da je „danas više spolno osakaćene ženske djece negoli u cijeloj povijesti“.
Vjerujem da je klitoridektomija, kao i svi oblici spolnog sakaćenja, čin incesta. Ako je incest kada otac siluje kćer, incest je također i kad roditelji sijeku, zašivaju, spaljuju, gule ili zasijecaju spolovila svoje djece. U svim tim slučajevima, dijete se koristi za sadističko seksualno zadovoljstvo roditelja. U stvari, nakon ceremonije obrezivanja često slijede veselice na kojima se pije i koje završavaju spolnim odnosima – toliko je cirkumcizija uzbudljiva; u nekim područjima putujuće obrezivače čak prati nekoliko prostitutki, koje znaju kako seksualno uzbuđena postaju sela nakon ceremonije. Dakle, praksa seksualnog sakaćenja dječjih genitalija – jedan od najraširenijih rituala u svijetu – sama po sebi čini incest gotovo univerzalnom pojavom.

Evolucija djetinjstva

Povijesno gledano, rutinsko korištenje djece kao spremnika za otrov, čime se kod odraslih sprečava osjećaj preplavljenosti svojim tjeskobama, također je univerzalno. Primjeri iz povijesti djetinjstva redovito otkrivaju da se od djece očekuje da „upijaju“ loše osjećaje svojih njegovatelja. Kako se to kaže u jednoj seljačkoj zajednici u ruralnoj Grčkoj, morate imati djecu u blizini da u njih prebacite svoje loše osjećaje, pogotovo kad vam dođe „žuta minuta“.

Informator ovako opisuje taj proces:
„Jedan od načina da se pojavi žuta minuta jest kad se ljutite. Kada ste ljuti, u vas uđe zloduh. To zlo će vas napustiti samo ako se neka čista osoba nađe u blizini, na primjer dijete, jer će to zlo pasti na neokaljanoga.“
Osobito su novorođenčad savršeni spremnici za otrov, jer su tako „neokaljana“. Zato je novorođenče postalo toliko krcato roditeljskih projekcija da, čak ako mu je i bilo dopušteno da živi (i do polovice djece u ranim društvima bilo je ubijeno odmah po rođenju), moralo ga se svezati – zamotavalo ga se u čvrste zavoje do dobi od godinu dana ili i kasnije – kako bi ga se spriječilo „da si otkine uši, izgrebe oči, polomi noge, ili dira spolovilo“, to jest, da ga se spriječi da izvede nasilne i seksualne roditeljske projekcije.
Djeca su osobito korisna kao spremnici za otrov kad odrasli osjećaju tjeskobu zbog nedavnog ili predstojećeg uspjeha. Uspjeh pobuđuje osvetu superega, a žrtvovanje djece radi umirivanja bogova – to jest, kažnjavajućih roditelja – bilo je iznimno rasprostranjeno sredstvo za smanjivanje krivnje. Većina ranih država prakticirale su žrtvovanje djece.
Tipičan primjer je Kartaga, gdje je otkriveno veliko groblje nazvano  Tofet, s više od 20.000 urni položenih između 400. i 200. godine p.n.e. U tim urnama nalaze se kosti djece koju su žrtvovali njihovi roditelji, jer su se često zavjetovali da će ubiti svoje sljedeće dijete ako im bogovi usliše molbu, na primjer, da njihov tovar robe sigurno doplovi u stranu luku. Neke urne sadrže kosti mrtvorođenčadi zajedno s kostima dvogodišnjaka, što pokazuje da se, ako obećano dijete nije rođeno živo, moralo ubiti i starije dijete kako bi se ispunilo obećanje. Žrtvovanje je bilo popraćeno glazbom, divljim plesom i ritualnom orgijom, a vjerojatno se izvodilo i ritualno silovanje djevica, kao što je to bio običaj i kod Inka. Plutarh je zapisao da su „svećenici bili raspamećeni od tolike janjadi ili mladih ptica; u međuvremenu, majka je u blizini stajala bez suza ili jecaja, dok je cijeli prostor ispred kipa bio prepun glasne buke frula i bubnjeva“…
Žrtvovanje, silovanje i genitalno sakaćenje mladih djevojaka održalo se sve do danas u planinama Anda, posebno za obranu od krivice koja se javlja nakon uspješne isporuke kokaina. Ovi obredi, od antike do danas, veoma nalikuju sotonističkim ritualima s kojima nas odnedavna upoznaju novine, i gdje se silovanje, seksualno sakaćenje i ostale strahote, koriste za suočavanje sotonista s traumatskim elementima zlostavljanja u svom vlastitom djetinjstvu.

Činjenica da se žrtvovanje djece izvodilo uglavnom među bogatim članovima tih ranih društava potvrđuje moju teoriju da se tu radi o tehnici smanjivanja krivnje. Kad god bi se započeli novi pothvati, žrtvovalo se djecu. Kad god je sagrađena nova zgrada ili most, dijete se pokapalo u nj kao „žrtva za temelj“. Djeca se u igri London Bridge’s Falling Down“ još i danas igraju hvatanja djeteta i ugrađivanja u most. Dječja tijela su osobito korisna u liječenju bolesti. O kakvoj god fizičkoj bolesti da se radilo, dijete se moglo upotrijebiti da „upije“ otrov koji je uzrokovao bolest. Kad se, na primjer, netko htio izliječiti od gube, trebao je ubiti dijete i oprati svoje tijelo u djetinjoj krvi. Kad je netko želio saznati je li još uvijek zaražena kuća čiji su prethodni stanari umrli od kuge, iznajmio bi nekolicinu djece da koji tjedan žive u njoj, pa da vidi hoće li djeca umrijeti – nešto kao upotreba kanarinaca za otkrivanje otrovnog plina u rudnicima. Kad je netko bio impotentan, depresivan, ili imao spolnu bolest, liječnici bi mu propisali spolni odnos s djetetom. Sve do kraja devetnaestog stoljeća, muškace dovedene u Old Bailey (centralni krivični sud Velike Britanije, op. prev.) zbog silovanja djevojčica oslobađalo se jer su „vjerovali da su se time liječili od spolne bolesti“. Silovanje djevica bilo je posebno djelotvorno protiv impotencije i depresije; kako stoji u jednoj medicinskoj knjizi, „razbijanje djevičinog pečata jedan je od najboljih protuotrova za bolesti. Neprestano mlaćenje po njemu, sve dok se ona ne onesvijesti, moćan je lijek za muškarčevu depresiju. To liječi svaku impotenciju“. I, naravno, kad god bi roditelj bio bolestan, uvijek je imao svoju djecu pri ruci da apsorbiraju taj otrov.
Tako su britanski liječnici u devetnaestom stoljeću kod kućnih posjeta muškarcima sa spolnom bolešću redovito otkrivali da i njihova djeca imaju istu bolest – u ustima, anusima ili genitalijama.
Bez obzira kakvu tjeskobu netko imao, uvijek je imao svoju djecu pri ruci da se na njima olakša.

Evolucija djetinjstva od incesta do ljubavi, i od zlostavljanja do empatije, tekla je sporo, grbavim putem, ali smjer tog puta nedvojbeno je progresivan. Ova evolucija odnosa roditelj-dijete je, tvrdim, neovisan izvor povijesnih promjena, izvor koji leži u sposobnosti uzastopnih generacija roditelja da svoje traume iz djetinjstva prožive po drugi put i da u tom drugom navratu svoje tjeskobe prorade na malko bolji način. Upravo u tom smislu kažem da da je povijest kao psihoterapija, koja također liječi ponovnim prolaženjem kroz vlastite traume iz  djetinjstva, te prorađivanjem ranijih tjeskoba. Ako roditelj – kroz većinu povijesti bila je to majka – dobiva makar i minimalnu podršku društva, evolucija djetinjstva napreduje, formiraju se nove varijacije u povijesnoj osobnosti, a povijest se počinje kretati u novim, inovativnim pravcima.

Ključan odnos u ovoj evoluciji jest odnos majka-kćer. Ako se prema djevojčicama postupa osobito loše, one, kad odrastu, postaju majke koje ne mogu proraditi svoje traume, i povijest se zamrzava. Na primjer, iako je Kina tokom pretkršćanske ere u većini stvari bila ispred Zapada, nakon usvojenja prakse povezivanja stopala djevojčica „zamrznula“ se i ostala daleko iza Zapada u evolucijskim društvenim i tehnološkim promjenama. Slično tome, klitoridektomija djevojčica u muslimanskim društvima stoljećima je inhibirala njihov društveni razvoj, jer je na isti način onesposobljavala sljedeće generacije majki da ostvare napredak u skrbi za svoju djecu. Jasno, različite su grupe prevalile različite udaljenosti na ljestvici psihološke evolucije, jer neke suvremene grupe još uvijek prakticiranju jedenje mozga poput naših paleolitskih predaka, a razne podgrupe naših naprednijih nacija teroriziraju i zloupotrebljavaju svoju djecu na načine identične onima koji bili su uobičajena pojava stoljećima ranije, proizvodeći „povijesne fosile“ (rane „psihoklase“) koje mi danas zovemo graničnim osobnostima i drugim teškim poremećajima karaktera. Jednako je vjerojatno da je vaš susjed rezultat srednjovjekovnog roditeljstva kao i suvremenog roditeljstva, jer moderna društva sadrže potpun spektar načina podizanja djece i psihoklasa.

„Generacijski pritisak“ za psihološku promjenu nije samo nezavisna povijesna sila – porijeklom u urođenoj težnji za stvaranjem odnosa odrasli-dijete, već se to dešava nezavisno od društvenih i tehnoloških promjena, te se može naći čak i u periodima ekonomske stagnacije. Moja „psihogena teorija povijesti“ pretpostavlja da praktike podizanja djece u nekom društvu nisu samo još jedna stavka na popisu kulturnih obilježja, već upravo – budući da se sva ostala obilježja moraju prenositi s generacije na generaciju kroz uski lijevak djetinjstva – da podizanje djece čini osnovicu prijenosa i razvoja svih ostalih kulturnih obilježja, postavljajući određene granice na ono što se može postići u materijalim područjima povijesti. Na neki način, povijest je svojevrsna psihoterapija za generacije kojom se poništavaju traume i stvara šansa povijesnoj osobnosti za novi početak sa svakom rođenom bebom. Samo ljudi imaju neuronske mreže koje omogućavaju da se to čudo desi. Sve kulturne promjene Homo sapiensa u posljednjih 100.000 godina bile su epigenetske, a ne genetske. Bez obzira na promjene u okolišu, epigenetske promjene u mozgu mogu se desiti – a društva mogu početi napredovati i krenuti u nepredvidljivim novim smjerovima koji su više adaptivni – samo onda kad se dese promjene u djetinjstvu. Razumljivo je da su više individualizirani i za ljubav sposobniji pojedinci ujedno i prilagodljiviji – i to zato što su manje pod pritiscima infantilnih trauma, pa su stoga racionalniji u postizanju njihovih ciljeva. No jednako je razumljivo i to da je ova evolucija djetinjstva – a time i društveni razvoj – strahovito neujednačena, s obzirom na različite uvjete pod kojima roditelji diljem svijeta moraju obavljati svoju zadaću podizanja djece.

Šest načina podizanja djece

Zajedno s drugim psihohistoričarima uočio sam šest osnovnih obrazaca evolucije djetinjstva. Htio bih sažeti šest načina podizanja djece za koje smatram da su zajednički svim grupama koje su prošle cijeli razvojni put djetinjstva i kulturne evolucije. Ovi načini su, u stvari, sasvim neovisni o tehnološkom razvoju. No, ukupni evolucijski smjer odnosa roditelj-dijete je, mislim, evidentan u povijesnim zapisima, bez obzira koje oznake mi nadjenuli tim stadijima.

Najraniji način podizanja djece nazvao sam infanticidnim kako bih naglasio stalnu prisutnost infanticidne želje u roditelja. Stvarno čedomorstvo je, naravno, sveprisutno u većini pred-pismovnih kultura, i sa stopom učestalosti od oko trećine ili više od ukupnog broja rođene djece; ostaci povijesnih dokaza svjedoče da je čedomorstvo bilo rasprostranjeno. Popis stanovništva u antičko doba pokazuje da je vjerodostojan podatak o omjeru  broja dječaka i djevojčica bio veoma visok, čak do 400 dječaka na 100 djevojčica, jer, kako je rekao grčki pjesnik Poseidipos, „čak i bogat čovjek uvijek izlaže kćer“. Procijenio sam da su vjerojatno polovicu sve djece rođene u antičko doba ubili njihovi njegovatelji, da se u srednjem vijeku taj broj smanjio približno na jednu trećinu, te da je do osamnaestog stoljeća spao na samo jedan posto. Budući da se ti spolni omjeri ne razlikuju među ekonomskim klasama – bogate su se rješavale svoje djece u otprilike istom postotku kao i siromašne – taj nalaz ukazuje da su se roditelji teže nosili s emocionalnim tjeskobama podizanja djece negoli s ekonomskim uvjetima.
Teže je dokazati uvjerljivo da je incest također tradicionalan u infanticidnom načinu podizanja djece, jer ono što se uistinu dešavalo u obiteljskom krevetu rijetko je ostavljalo povijesne tragove. Ipak, svi zapisi koji su nam na raspolaganju upućuju da je bilo tako. Konačno, čovjek je počeo kao incestuozni primat – zajedno s ostalim primatima, koji su ostali incestuozni do danas. U većini današnjih jednostavnih društava u područjima kao što je Nova Gvineja, dječake i djevojčice seksualno koriste i njihove majke, i muškarci, koji grupno siluju djevojčice i često su također pederasti koji spolno koriste dječake, imaju dječake-supruge, ili prisiljavaju sve dječake na svakodnevni felacio od sedme do četrnaeste godine „kako bi se gutanjem sperme suprostavilo majčinskom zagađenju“.

Otkad počinju povijesni zapisi, dobro je dokumentirano široko rasprostranjeno spolno korištenje djece. Grčko i rimsko dijete živjelo je od svoje najranije dobi u atmosferi spolnog zlostavljanja. Djevojčice su često silovane – to se vidi u mnogim komedijama koje sadrže scene silovanja malih djevojčica, što se smatralo smiješnim. I grčki, i rimski liječnici izvještavaju da ženska djeca rijetko imaju himene – baš kao i indijske i kineske djevojčice, što sam već opisao. Kako bi saznali je li vaša mlada žena zaista djevica (djevojčice su se obično prije puberteta udavale za starije muškarce), morali ste koristiti mistične testove za djevičanstvo, budući da je netaknut himen bio velika rijetkost. Plutarh ima dugačak esej o tome kakva je najbolja vrsta osobe kojoj bi otac trebao dati svog sina za sodomiju. Opće poimanje da se to dešavalo samo u „adolescenciji“ prilična je zabluda. Obično je to počimalo oko sedme godine, trajalo je nekoliko godina, i završavalo u pubertetu, kad bi se dječaku pojavile prve stidne dlake i brada. Dječji bordeli, rent-a-boy usluge i seksualno ropstvo cvjetali su u svakom antičkom gradu.
I dječake su njihovi roditelji redovito odstupali drugim muškarcima da ih siluju. Djeca su bila toliko izložena spolnom korištenju od strane muškaraca oko njih da je školama bilo zakonom zabranjeno ostajati otvorene nakon zalaska sunca, kako bi njihovi pedagozi – robovi koji su bili dodijeljeni djeci da ih prate i štite od mogućeg seksualnog napada – mogli vidjeti nisu li nastavnici nasrnuli na povjereno im dijete. Petronije Arbitar posebno je volio prikazivati kako odrasli osjećaju „nezrelu malu alatku“ dječaka, a Svetonije navodi da je Tiberije „učio djecu u najnježnijoj dobi, koju je nazivao svojim ribicama, da se igraju među njegovim nogama dok se kupa. Onima koji još nisu bili odbijeni od grudi, a bili su snažni i krepki, davao je da mu čine felacio…“

Budući da su dječaci u antici dijelili iskustvo sodomizacije, kršćanstvo je izgradilo svoj centralni mit o Ocu koji šalje svog sina dolje da bude proboden-penetriran  vojnikovim kopljem, da bi se ponovo proradilo zajedničko iskustvo s ocem koji je svoje sinove davao drugima radi seksualne penetracije. Oni koji su prihvatili mit, prihvatili su i penetraciju, te su im za uzvrat obećane Očeva ljubav i Marijine suze. Iako je kršćanstvo pokušalo smanjiti izravno ubijanje novorođenčadi, i tako krenulo prema prevazilaženju infanticidnog načina, napuštanje djece je nastavljeno – bilo da se dijete prodavalo, bilo da se slalo dojiljama, ženskim ili muškim samostanima, posvajateljskim obiteljima, ili u druge domove kao sluge – zbog čega sam ovaj drugi stadij nazvao napuštajućim načinom.

Odbijanje roditelja da podižu svoju zakonitu djecu bilo je tako snažno da je do devetnaestog stoljeća više od polovice djece rođene, na primjer, u Firenci, odmah po rođenju bilo bačeno u domove za nahočad, da bi ih njihove obitelji pokupile – ako su živjeli toliko dugo (većina bi umrla) – kad im je bilo oko pet godina, čime se izbjegavalo da se domaći mir remeti dječjim deranjem. Napuštanje je bilo uobičajeno i u Francuskoj gdje je 1780. godine više od 90 posto beba rođenih u Parizu odmah po porodu bilo otpravljeno na selo k dojiljama. Kako je to rekao jedan autor, „majčinska ljubav“ je kasno povijesno postignuće, a ne instinktivna osobina.
Unatoč napretku kojega napuštanje predstavlja u usporedbi s izravnim ubijanjem vlastite djece, većina ostalih antičkih praktika podizanja djece, uključivo sodomiziranje dječaka (čak i u samostanima), nastavljena je i u srednjem vijeku, i ne samo da je i dalje rasprostranjena, već je i ostala društveno prihvaćena. Dječaci su do tinejdžerske dobi bili toliko navikli na nasilan seks da su ponekad formirali adolescentske silovateljske bande koje su grabile i silovale svaku djevojku ili mladu ženu koju bi našli nezaštićenu, do te mjere da je većina žena u nekim gradovima u neko doba svog života bila silovana od strane tih bandi.
Erotsko premlaćivanje djece nastavilo se u kršćanskim vremenima, zbog tjeskobe življenja s djetetom koje je toliko krcato roditeljskih projekcija. Djecu se doživljavalo kao da trajno postoji prijetnja da se pretvore u podmetnuto vilinsko dijete (eng. changeling, op. prev.), koje je, kako je to rekao Sveti Augustin, „opsjednuto demonom“ – što je obično značilo samo da plaču previše, budući da u Malleus Maleficarumu stoji kako se podmetnutu vilinsku djecu može prepoznati po tome što „uvijek urlaju na najžalostiviji mogući način“, a Luther pak kaže da su „odurniji od desetoro djece s njihovim sranjem, jedenjem i vrištanjem“.
Da se djecu opsjednutu zlodusima moralo mlatiti, to ne treba ni spominjati. Za tu je svrhu postojao cijeli arsenal instrumenata, od „mačke s devet repova“ i bičeva, pa do lopatica, štapova, željeznih šipaka, snopa prutova, „discipline“ (bič napravljen od lančića), badala (u obliku obućarskog šila, koristio se za ubadanje djeteta u glavu ili dlanove), te specijalni školski instrumenti poput mlatilice koja je imala kruškoliki kraj i okruglu rupu da bi podizala plikove. Premlaćivanja opisana u izvorima bila su gotovo uvijek teška, izazivala su modrice i krvarenja, počimala su još u djetinjstvu, obično  su bila erotski obojena, jer su se izazivala na golim dijelovima tijela u blizini spolovila, a bila su uobičajeni dio djetetove svakodnevice. Stoljeće za stoljećem premlaćivana djeca odrastala su da bi potom mlatila vlastitu djecu. Javni protest bio je rijedak. Čak i humanisti i nastavnici s reputacijom blagih odobravali su teško premlaćivanje djece. Oni koji su pokušavali reformu činili su to samo da se spriječi smrt. Kako stoji u zakonu iz trinaestog stoljeća: „Ako netko izudara dijete do krvi, ono će to onda upamtiti, ali ako ga prebije do smrti, primjenjuje se zakon.“ Kao što je kazao Bartholomew Batty, roditelji se moraju „držati zlatne sredine“, što znači da ne bi trebali „udarati i šamarati svoju djecu po licu i glavi, niti ih mlatiti kao vreće brašna buzdovanima, toljagama, viljuškama niti žaračima“, jer bi mogli umrijeti od udaraca. Ispravan način, rekao je, bilo je „udariti ga po strani … šibom, od čega neće umrijeti“.

Do trinaestog stoljeća na Zapadu je prestalo napuštanje preko zavjetnog darovanja ili davanja male djece samostanima za spolnu i druge koristi. Pojavila su se prva negodovanja protiv pedofilije, objavljeni su prvi traktati o podizanju djece, a neki napredni roditelji počeli su prakticirati ono što sam nazvao ambivalentnim načinom podizanja djece, gdje dijete nije rođeno potpuno zlo, ali je još uvijek bilo viđeno kao krcato opasnih projekcija, tako da ga je roditelj, čiji je zadatak bio da ga ukalupi, morao batinama oblikovati poput gline. Crkveni moralisti po prvi put su počeli upozoravati protiv seksualnog zlostavljanja djece od strane roditelja, dadilja i susjeda (majke su ranije bile upućivane da rukom nadražuju spolovila svojih dječaka „da bi im pišo narastao dugačak“). Trajanje čvrstog povijanja konačno je skraćeno s godine ili dulje na samo nekoliko mjeseci. Rođene su pedijatrija i filozofija obrazovanja. Utjecajniji roditelji počeli su sugerirati da bi, umjesto da šalju svoju dojenčad na dojenje u kakvu selendru – i na taj način osudili više od polovice njih na ranu smrt – majka možda i sama mogla dojiti svoju bebu. Beba, rekle su neke majke koji su počele same dojiti svoje bebe, čak i odgovara na ovu njegu uzvraćajući ljubav majci dojilji, dragajući joj grudi i lice, i gučući. A ako bi se otac, kao što se često događalo, požalio da grudi njegove supruge pripadaju njemu, a ne bebi, te odvažne nove majke predlagale su da i ocu treba dopustiti da drži bebu.

Ove reforme djetinjstva neposredno su prethodile i stoga proizvele humanističke, vjerske i političke revolucije koje povezujemo s početkom modernog doba. Budući da petnaesto i šesnaesto stoljeće u Zapadnoj Evropi predstavljaju veliku razdjelnicu psihogene promjene, gdje je ogroman napredak u podizanju djece omogućio bar neke od shizoidnih i granično poremećenih osobnosti antike i srednjeg vijeka – osobnosti koje su redovito čule glasove i halucinirale vizije – da pređu u više integriranu i manje pocijepanu modernu neurotičnu osobnost, uobičajeniju u novije vrijeme, te na taj način postignu „depresivnu poziciju“ Melanie Klein. Prekretnica u podizanju djece u šesnaestom stoljeću omogućila je ljudima da po prvi put budu manje podvojeni i da osjete pravu depresiju, kao što se može vidjeti u popularnosti renesansne melankolije (Hamletova, udivljenja vrijedna depresivna krivnja), sposobnost protestanata da razriješe podvojenost dobre majke/loše majke Marije/Eve, te sposobnost da internaliziraju projektivni arsenal podvojenosti katoličkih svetaca/vragova u protestantsku depresivnu krivnju. Uz taj golem napredak u podizanju djece – bar u nekim obiteljima – moderni svijet mogao je početi, a razvoj znanosti, tehnologije i demokratizacije u dijelovima Zapada postao je moguć.

Godine 1979. Švedska je donijela zakon da je udaranje djece jednako nezakonito kao i udaranje odraslih. Zamislite tu drskost! Učenike srednjih škola poučavalo se kako odgajati djecu bez nasilja. Danas, dvadeset godina kasnije, ti srednjoškolci imaju vlastitu djecu, i… iznenađenje! Ne tuku ih!

U sedamnaestom stoljeću počinje ometajući način podizanja djece, osobito u Engleskoj, Americi i Francuskoj, gdje se dijete promatralo kao manje ispunjeno opasnim projekcijama, tako da ga se moglo izvaditi iz čvrstih povoja ubrzo nakon rođenja, nije mu se klizmom redovito ispiralo crijeva (koje se dotad izvodilo svakodnevno od rođenja da bi se uklonio zao sadržaj što ga se osjećalo unutar djeteta), ranije je počinjalo privikavanje na noćnu posudu, djecu se udaralo – ali ne i redovito premlaćivalo, i kažnjavalo ga se za masturbaciju umjesto da mu, kao dotad, odrasli nadražuju spolovilo. Konačno je postalo neprihvatljivo da muškarac ide naokolo s ljubavnicom pod jednom rukom i efebom pod drugom, iako se potajno zavođenje maloljetnika nastavilo. U biti, ometajuće roditeljstvo je fizičko zlostavljanje počelo zamjenjivati psihološkim pritiskom, tako da je nekadašnje šibanje djeteta kojim ga se sprečavalo da sagrešuje, bilo zamijenjeno, primjerice, zatvaranjem u mračne ormare na nekoliko sati, ili pak uskraćivanjem hrane, ponekad i kroz više dana. Jedna majka zatvarala je svog trogodišnjeg dječaka u ladicu. Druga je imala kuću koju je opisala kao „svojevrsnu malu Bastilju, u čijem se svakom ormaru trebao naći krivac – neki su jecali i ponavljali glagole, drugi su jeli kruh i vodu …“ Jedan petogodišnji francuski dječak, razgledajući s majkom novi stan, rekao joj je: „Oh, ne, mama … to je nemoguće, nema tamnog ormara! Gdje da me staviš kad budem zločest?“

Iako se erotsko šibanje djece postupno smanjilo, ometajući način ipak je zahtijevao stalan pritisak na dijete da mu se „slomi volja“ i ispravno ga disciplinira. Ovo slamanje volje počinjalo je rano. Majka Johna Wesleya rekla je o svojoj dojenčadi: „Kad navrše godinu (neki i prije), uči ih se da se boje štapa, i da plaču tiho“. Nitko nikad ne bi primijetio, tvrdila je, da je u njezinoj kući bilo djece. Rousseau je potvrdio da su u Francuskoj bebe od njihovih najranijih dana često tukli kako bi bile tihe.

Druga majka napisala je o prvoj bitki sa svojim četveromjesečnim dojenčetom: „Bičevala sam ga dok nije postao doslovce crn i plav, i dok ga više nisam mogla bičevati, ali on nije odustao ni za dlaku“. U ovom opisu premlaćivanja dojenčeta  može se osjetiti majčina borba s vlastitim snažnim roditeljem, gdje dojenče vidi tako upornim da je „dobilo bitku“ čak i nakon što je pretučeno. U stvari, ova „dvostruka slika“ djeteta koje je u isti mah i snažna odrasla osoba, i opako dijete, odgovorna je za stapanje onoga tko premlaćuje i onoga tko dobiva batine u bezbroj slučajeva zlostavljanja djece kroz povijest.

Evo, kao primjer, kako jedan otac iz rane prošlosti SAD-a opisuje premlaćivanje svog četverogodišnjeg dječaka zato što nije znao nešto pročitati. Najprije je dijete golo zavezano u podrumu.
„Potom, piše otac, s njim u takvom stanju, ja sam, moja odana supruga, i gospodarica moje obitelji, svi mi potreseni i gotovo slomljenih srdaca – započeh koristiti štap… Tokom tog krajnje neugodnog, samozatajnog i odbojnog posla … osjetio sam svu snagu božanskog autoriteta i tako izričitu zapovjest kao nikad ranije u cijelom svom životu… Ali pod kontrolirajućim utjecajem takvog stupnja ljutite strasti i tvrdoglavosti kakvog je iskazao moj sin, nije ni čudo što je pomislio: ‘On treba izbiti to iz mene’, a ja slab i drhtav kao što sam bio; i, znajući kako je to on znao, gotovo mi je pozlilo zato što ga moram izbičevati. U tome on nije mogao imati sažaljenja ni za mene, niti za sebe sama.“

Ova slika stapanja roditelja i djeteta, poput oca koji se žali da je on taj koji je „pretučen“ i potrebit sažaljenja, veoma je česta u ometajućem načinu podizanja djece. Slična konfuzija između roditelja i djeteta može se vidjeti u teškom kažnjavanju za masturbaciju koje slavi literatura od podizanju djece još od Tissota. Prije toga, odrasli su djeci nadraživali spolovila, pa čak i lizali njihova tijela kao da su su zamjena grudi. Na primjer, o malom Louisu XIII. njegov je pedijatar 1603. godine napisao da nema dvorjanina koji nije poljubio djetetov penis i grudi, te da su ga njegovi roditelji redovito uključivali u spolni odnos u kraljevskom krevetu. No, reformatori podizanja djece početkom osamnaestog stoljeća krenuli su s pokušajima kontroliranja seksualne zlouporabe, samo što je sad dijete bilo ono kojega se kažnjavalo zbog dodirivanja svojih genitalija, pod prijetnjom obrezivanja, klitoridektomije, infibulacije, te raznih kaveza i drugih naprava za okivanje spolovila. Ta užasavajuća upozorenja i kirurški zahvati počeli su izumirati tek krajem devetnaestog stoljeća, nakon dvjesto godina okrutnog i posve nepotrebnog nasrtanja na dječja tijela i psihe zbog diranja sebe samih.

Unatoč naporima reformatora, napredak je bio toliko neravnomjeran da je jedan britanski novinar mogao napisati kako su u 1924. godini „slučajevi incesta strahovito česti u svim klasama. [Obično to] zlodjelo… prođe nekažnjeno… Moglo se čuti kako dva muškarca koji su izlazili sa suđenja [za incest] kažu ženi koja je žalila što nije došlo do osude: „Ma kakva glupost! Muškarce ne treba kažnjavati za takve stvari. To djetetu ne škodi.“

Nepotrebno je spominjati da su učinci tih fizičkih i psihičkih kažnjavanja na dijete bili ogromni. Odrasli su se prisjećali kako su kao djeca imali učestale noćne more, pa čak i prave halucinacije, dok su noću ležali budni, prestravljeni imaginarnim duhovima, demonima, vješticama, velikim crnim psom ispod kreveta, ili iskrivljenim prstom koji puzi po sobi. Povijest je puna izvještaja o dječjim konvulzivnim napadajima, maničnom plesanju, gubitku sluha i govora, gubitku pamćenja, halucininiranju đavola i ispovijesti o spolnom odnosu sa đavolima. Niti roditelji nisu svojoj djeci tješenjem ublažavali duševne patnje. Smatralo se da pravi način da djeca prebrode svoje strahove jest suočiti ih sa strahom još konkretnije, pa su odrasli običavali voditi djecu gledati trule leševe na vješalima i uz to im pripovijedali moralno-poučne priče. Običavalo se razrede izvoditi iz škole da prisustvuju vješanjima, a roditelji bi ponekad odveli svoju djecu na vješanje, pa ih po povratku kući istukli kako bi zapamtili što su vidjeli. Čak su i humanisti poput Maffea Vegia, koji su protestirali protiv premlaćivanja djece, priznavali da „pustiti ih da prisustvuju javnom pogubljenju ponekad uopće nije loša stvar“.

Naravno da je gledanje leševa imalo ogroman utjecaj na djecu. Jedna djevojčica, nakon što joj je majka pokazala svjež leš njene devetogodišnje prijateljice kao primjer, hodala je naokolo govoreći: „Oni će staviti kćer u duboku rupu, a što će majka učiniti?“ Druga se, nakon što je gledala vješanje, noću budila vrišteći, i „prakticirala vješanje svoje mačke“.

Religija je bila još jedan izvor teroriziranja. Govorilo se da vas „Bog drži iznad paklene jame, onako kako se pauk ili kakav odvratan kukac drži iznad vatre“, a dječje knjige su ovako opisivale pakao: „Maleno dijete je u toj usijanoj pećnici. Slušaj kako vrišti da izađe van … Lupa po podu svojim malim nožicama…“ Djecu se kontroliralo raznim užasnim figurama.. Ako ste bili zločesti, vukodlak će vas progutati, Modrobradi će vas sasjeckati, Boney (Bonaparte) će jesti vaše meso, crni čovjek ili dimnjačar ukrast će vas noću. Potreba za utjelovljivanjem kažnjavajućih likova bila je toliko snažna da su odrasli uistinu izrađivali lutke-modele posebno namijenjene za zastrašivanje djece.

Kako je jedan engleski pisac 1748. godine objasnio tu praksu:
„Dadilja je upotrijebila maštu kako bi umirila cendravo djetete, pa je s tom namjerom složila tkaninu u nekakvo ružno obličje, učinila kao da ono ulazi u sobu, i uz to urlikala i vrištala na dijete groznim zvukovima koji su parali nježno uho; istovremeno je činila pokrete i približavala mu se kao da će ga progutati.“
Jedan drugi pisac je 1882. godine opisao kako je dadilja prijateljevog djeteta htjela izaći uvečer dok su roditelji bili vani, pa je rekla djevojčici da je:
„Grozni Crni čovjek… bio skriven u sobi da bi je zgrabio istog trena kad napusti svoj krevet … [Onda] je napravila ogromnu figuru crnog čovjeka s užasnim očima i ogromnim ustima, i stavila ga u podnožje kreveta, gdje je nevino malo dijete bilo čvrsto usnulo. Krajem večeri vratila se u službu… Tiho otvorivši vrata dječje sobe, ugledala je djevojčicu kako sjedi u svom krevetu, u agoniji užasa zureći u strašno čudovište pred sobom, s obje ruke grčevito čupajući svoju plavu kosicu. Bila je premrla od straha!“

Do socijalizirajućeg načina podizanja djece devetnaestog stoljeća, nekim roditeljima više nije bilo potrebno terorizirati, tući, niti seksualno zavoditi svoju djecu, te se počelo koristiti nježnija psihološka sredstva za „socijaliziranje“ djeteta. Socijalizirajući način još uvijek je glavni model odgoja u zapadnim narodima, s majkom kao trenerom i s ocem kao snabdjevačem i zaštitnikom, dok se dijete polako navodi da se prilagodi roditeljskom modelu dobrote. Mnoge destruktivne praktike smanjene su u kući, ali se zadržavaju drugdje u društvu. Dok su Elizabetu I. kao djevojčicu seksualno zaveli njeni njegovatelji, a Louisu XV. je madame du Barry dobavljala djevojčice da bi ih silovao u svojoj kraljevskoj spavaćoj sobi, od devetnaestog su stoljeća sami roditelji rjeđe počinjali incest, no još uvijek su slali svoju djecu u škole gdje ih se erotski tuklo po goloj stražnjici i gdje su ih stariji dječaci i nastavnici sodomizirali.

Kao što je John Addington Symonds izvijestio o svom iskustvu dječaka u javnoj školi:
„Svaki dječak dobrog izgleda dobivao je žensko ime, i smatralo ga se ili javnom prostitutkom, ili priležnicom nekoga od većih kolega. Razgovor u spavaonicama i  još konkretnije učionicama bio je nevjerojatno opscen. Tu i tamo naprosto se nije moglo izbjeći da se ne vidi onaniranje, uzajamnu masturbaciju, ili prizor dječaka kako goli zajedno leže u krevetu.“

Reformatori tokom devetnaestog stoljeća pokušali su unaprijediti ostatak društva u socijalizirajući način podizanja djece putem zakona zamišljenog tako da sprečava otvorena premlaćivanja i seksualna zlostavljanja djece, koja su se, naravno, još uvijek dešavala u većini obitelji oko njih. No, onima koji su pokušavali suprotstaviti se sodomiziranju i premlaćivanju dječaka u školama, suprotstavljali su se roditelji koji su govorili: „Meni to nije naškodilo“. One koji su pokušali zakonski regulirati dječji rad i tako ublažiti strahovite radne uvjete i radno vrijeme, obilježavalo se etiketom komunista. A one, pak, koji su mislili bi se djecu moglo podizati s nježnošću, smatralo se nepraktičnim sanjarima.
Čak i u takvim okolnostima, smanjenje roditeljskog zavođenja i premlaćivanja tokom ometajućeg načina podizanja djece proizvelo je eksploziju socijalnih inovacija, koje su pak nacijama omogućile da izvedu demokratsku i industrijsku revoluciju modernog doba. Kako je Hanns Sachs davno istaknuo u svom tekstu „Kašnjenje ere strojeva“, kad su ljudi u antici po prvi put izumili parni stroj, usudili su se koristiti ga samo za dječje igračke. Tek nakon petnaest stoljeća evolucije podizanja djece, manje ustrašeni i više individuirani odrasli konačno su mogli početi koristiti paru kako bi osigurali energiju za dobrobit čovječanstva. Kako su oganj pakleni i fizička disciplina zamijenjeni drugim metodama podizanja djece, socijalizirajuća psihoklasa bila je ta koja je izgradila moderni svijet s demokratskim inovativnim društvom i klasnom dominacijom.

Kakvu vrstu društva mogu planirati djeca odgojena po najnovijem načinu podizanja djece – onome koji sam nazvao pomažući način – gdje manjina roditelja sad pokušava pomoći svojoj djeci da u svakoj fazi života dosegnu svoje vlastite ciljeve, umjesto da ih socijaliziraju za ciljeve odraslih – to ćemo tek vidjeti. Pretpostavljam da će biti mnogo manje usmjereno na klase i imati više empatije za druge nego što ga ima moderni svijet kakvog poznajemo. Da će djeca odrasla u pomažućem načinu biti nesposobna za izazivanje ratova, to također postaje jasno kad promotrimo antiratne aktivnosti moje djece i one djece mojih prijatelja koja su bila odgajana na pomažući način. Takvi su zbog toga što je rat shvatljiv jedino kao žrtveni obred u kojem roditelji šalju svoje mlade muškarce da budu povrijeđeni i ubijeni kao predstavnici onih dijelova roditeljske psihe koji traže nezavisnost. Psihohistoričari su redovito otkrivali da su slike na koricama časopisa i političke karikature u mjesecima koji su prethodili izbijanju ratova očitovale strahove nacija da će postati „premekane“ i ranjive, sa slikama opasnih žena koje prijete da će progutati i povrijediti ljude. Ove regresivne grupne fantazije konačno proizvedu toliko tjeskobe da se žrtvovanje nevinih žrtava smatra neophodnim, i pronalazi se drugi narod kojem je također potrebno žrtvovanje. Te grupne fantazije u medijima su tako redovite da sam mogao, primjerice, iz američkih medija predvidjeti rat u Perzijskom zaljevu mjesecima prije nego što je Irak napao Kuvajt, i to iz američkih medija – na Pravilnost s kojom se pojavljuju periodična žrtvovanja, to jest, da gotovo svaka država proizvede veliki rat prosječno svakih 25 godina kroz protekla dva tisućljeća, sugerira da su ta žrtvovanja u stvari zakonitostt osnovu porasta likovnih prikaza proždirućih majki i djece koja su nešto skrivila i trebaju kaznu.

Pravilnost s kojom se pojavljuju periodična žrtvovanja, to jest, da gotovo svaka država proizvede veliki rat prosječno svakih 25 godina kroz protekla dva tisućljeća, sugerira da su ta žrtvovanja u stvari zakonitost. Između ratova, periodična ekonomska žrtvovanja služe za ublažavanje naše krivnje zbog prevelikog prosperiteta i da nas očiste od našeg opasnog ekonomskog i socijalnog napretka. Dubinska psihologija pokazala je da napredak pojedinaca prema individuaciji i uspjehu često proizvodi regresiju – uključujući i strahove da će ih mama napustiti, kao i želje da ih majka ponovo ima u svom tijelu – zajedno sa strahovima od gubitka vlastitog jastva. U nacijama, ista stvar se javlja nakon razdoblja brzih promjena i napretka, te se protiv nje brani žrtvenim ritualom zvanim rat.

Zadatak za budućnost

Ne treba nas iznenađivati činjenica da je svo socijalno nasilje – bilo da se provodi kroz rat, revoluciju ili ekonomsko izrabljivanje – u osnovi posljedica zlostavljanja djece. Sklonost da se kroz društveno odobreno nasilje drugima ponovo nanose traume iz djetinjstva, uspijeva izbijanje konkretnih ratova objasniti i predvidjeti daleko bolje negoli uobičajene ekonomske motivacije, a mi ćemo vjerojatno i dalje prolaziti kroz naše periodične žrtvene rituale rata ako se traumatiziranje u djetinjstvu nastavi i dalje. U Journal of Psychohistory objavljen je jasan dokaz da, što je neka osoba imala traumatičnije djetinjstvo, to je vjerojatnije da će biti sklona vojnim rješenjima socijalnih problema. Tehnološki, ljudska rasa je sad sasvim u stanju zadovoljiti svoje potrebe – pod uvjetom da možemo živjeti zajedno bez nasilja. Ali ako danas ne usmjerimo naše društvene resurse prema svjesnom pomaganju evolucije podizanja djece, bit ćemo osuđeni na periodično uništenje naših resursa, kako materijalnih, tako i ljudskih. „Trauma zahtijeva ponavljanje“ – toj tvrdnji Selme Fraiberg ja bih samo dodao: „ponavljanje socijalnog ponašanja“. Ne možemo se zadovoljiti samo nastavljanjem beskrajnog posla popravljanja oštećene odrasle osobe, s više zatvora, više policije, psihoterapeuta i političkih pokreta. Naš zadatak mora biti stvaranje potpuno nove profesije „pomagača djeci“ koji mogu doprijeti do svakog novog djeteta rođenog na planeti, i pomoći njegovim roditeljima da mu pruže ljubav i neovisnost.
Takav pokret aktivnog nuđenja pomoći roditeljima već postoji u nekoliko gradova, i njihov rad smo dokumentirali u posebnim izdanjima časopisa The Journal of Psychohistory. U broju posvećenom mijenjanju djetinjstva pokazali smo uspjeh projekata aktivnog izlaženja u susret roditeljima u nekoliko američkih saveznih država. Uspjeh centara za roditeljstvo, kao što je, primjerice, onaj pionirski u Boulderu, upravo zapanjuje. Kroz nastavu za roditelje i kućne posjete paraprofesionalaca mjerljivo se smanjilo zlostavljanje djece, kao što je dokumentirano u detaljnim studijama praćenja, a također i vidljivo po smanjenom broju policijskih intervencija i bolničkih prijema.
Sve ovo postignuto je uz vrlo male novčane izdatke, budući da ti centri za pomoć roditeljima posluju uglavnom na osnovu volonterskog rada, dok istovremeno imaju potencijal da godišnje spase milijarde dolara na troškovima posljedica društvenog nasilja, policije, zatvora i drugih posljedica rasprostranjenog zlostavljanja djece danas.

Takav pokret podrške roditeljima nalikovao bi pokretu za univerzalno obrazovanje od prije jednog stoljeća. Tada su ljudi prigovarali univerzalnom obrazovanju riječima: „Pa, možda je besplatno obrazovanje za svu djecu korisno – ali to će zahtijevati zapošljavanje miliona učitelja. Kako da si to priuštimo?“ I mi moramo također priznati da ćemo na kraju trebati milijune pomagača roditeljima da ih poučavaju kako odgajati svoju djecu da postanu nenasilni odrasli. Ali učenje roditeljstva samo je nedovršena polovica – i to ona važnija polovica – pokreta za slobodno obrazovanje iz prošlosti, kojemu je cilj bio osnaživanje djece kako bi ona ostvarila svoje urođene sposobnosti za ljubav i rad.

Promjena djetinjstva je općedruštveni zadatak. I djelotvorna je. Godine 1979. Švedska je donijela zakon da je udaranje djece jednako nezakonito kao i udaranje odraslih! Zamislite tu drskost! Djeca su ljudi, baš kao i odrasli! Roditelje koji tuku svoju djecu nisu strpali u zatvor – time bi samo djeci oduzeli njihove njegovatelje. Umjesto toga, roditelje su poučavali kako da djecu odgajaju bez udaraca. Istovremeno, i učenike srednjih škola poučavalo se kako odgajati djecu bez nasilja. Danas, dvadeset godina kasnije, ti srednjoškolci imaju vlastitu djecu, i… iznenađenje! Ne tuku ih! Onima koji prigovaraju zbog visine troškova društva koje pomaže svim roditeljima možemo samo odgovoriti: možemo li si priuštiti da ne poučavamo o roditeljstvu? Kojem to važnijem zadatku možemo posvetiti naše resurse? Zar zaista želimo zauvijek imati ogromne vojske i zatvore, i emocionalno osakaćene odrasle? Mora li svaki novi naraštaj i dalje mučiti i zanemarivati svoju djecu, tako da ponavljaju nasilje i ekonomsko izrabljivanje prethodnih generacija? Zašto ne postići smislenu političku i društvenu revoluciju tako da se najprije postigne revolucija roditeljstva? Ako su rat, društveno nasilje, klasna dominacija i ekonomsko razaranje bogatstva zaista rituali osvete za traume iz djetinjstva, kako drukčije ukloniti izvor tih rituala? Kako drukčije stati na kraj zlostavljanju i zanemarivanju djece? Kako drukčije povećati stvarno blagostanje nacija, naše sljedeće generacije? Kako drukčije postići svijet ljubavi i smijeha za koje smo zaista sposobni?
Čini se da je pred nama velik posao.

________________________________________
Lloyd deMause održao je ovaj govor na Nacionalnoj konferenciji o roditeljstvu u Boulderu, Kolorado, 25. rujna 1997. Tekst je objavljen u časopisu The Journal of Psychohistory, 25 (3) Winter 1998. Za H-alter ga je prevela i pripremila Karmen Lončarek.
Bibliografija:
Ovaj tekst temeljen je na opsežnom primarnom izvornom materijalnu koji je detaljno referenciran u više od 600 fusnota u sljedećim člancima:
1. Lloyd deMause, „The Evolution of Childhood.“ in his Foundations of Psychohistory. New York: Creative Roots, 1982.
2. Lloyd deMause, „On Writing Childhood History.“ The Journal of Psychohistory 16 (1988): 135-171.
3. Lloyd deMause, „The History of Child Assault.“ The Journal of Psychohistory 18(1990): 1-29.
4. Lloyd deMause, „The Universality of Incest.“ The Journal of Psychohistory 19 (1991):123-164.

Ceo tekst na engleskom mozete da preuzmete OVDE

One Response to “Istorija zlostavljanja dece”

  1. Kiklop каже:

    Vrlo neugodan tekst, baš kao i realnost. Pred nama, ljudožderima i ljudožderkama, je velik posao.