The Danger of a Single Story
Sunday, May 16th, 2010by Chimamanda Adichie, from TED-talks
by Chimamanda Adichie, from TED-talks
Evo drugog posta u kategoriji istresanje… Mislila sam da ću češće uspeti da sednem i da pišem, pošto me svakog dana ponešto iznervira dovoljno da bi moglo da nadje svoje mesto u ovoj rubrici. Ne stižem! A često sam i umorna od pisanja
Svojevremeno me je mnogooooo iznervirao prilog koji se vrteo na svim mogućim televizijama, u kojem Rasim Ljajić (za one srećne koji ne znaju ko je on – ministar za rad i socijalnu politiku Srbije, uz to ima još nekoliko funkcija koje se neću truditi da nabrajam) POKLANJA vozilo (naravno) domaće proizvodnje ocu tri devojčice iz sela Babin Kal i na taj način im omogućuje da idu u školu.
Više o tome u video prilogu ispod ili na linku B92.
Ono što me je tada izbacilo iz koloseka je bila činjenica da se ministar „slika“ za javnost dok radi svoj posao, a svmu tome se daje nota posebnosti & ljudskosti !?!
Zamislila sam kako u Dnevniku u 19.30 ide prilog kako ja sedim u kancelariji i kuckam nešto, radim ono što je moj posao, a neko to prenosi širokim narodnim masama. Neko radi svoj posao! Stvarno zapanjujuće!!!
E, to bi bilo samo još jedno dnevno nerviranje koje sam davno zaboravila da pre neki dan nisam videla novi prilog. Otac devojčica se pojavio na nekoj televiziji i rekao kako one više NEĆE ići u školu, jer mu novac za gorivo koji je obezbedjen nije dovoljan. Ne znam kako će drugi reagovati na ovakvu izjavu, ali ja bih ga prvo pitala – „Kako to mislite da NEĆE ići u školu?“, i to nevezano od finansijske situacije. U ovoj zemlji postoji zakon koji kaže da SVA deca MORAJU da idu u školu, da je osnovno obrazovanje OBAVEZNO i besplatno, da roditelji imaju neke obaveze prema deci i slično.
A vrhunac je mala kalkulacija… On dobija 9300 dinara od opštine na ime troškova prevoza i dodatnih 5000 dinara od Kancelarije predsednika Republike. To je 14300 dinara mesečno. Selo je udaljeno 12 km od škole…
Više možete da pročitate na sajtu Večernjih novosti.
Ja putujem na posao svaki dan, imam 25 km u jednom pracu, dakle duplu kilometražu predjem. Idem kroz najgore moguće beogradske gužve i prelazim dva mosta. Retko kada imam prilike da ubacim u treću brzinu. Mesečno trošim oko 10000 dinara na gorivo.
Šta je sa ovim svetom???