Archive for January, 2010

Reproductive Coercion, Intimate Partner Violence & Unintended Pregnancy – Study

Sanja
Jan 29 |15:40

From WUNRN

A groundbreaking study released this week sheds light on a little-recognized form of abuse in which men use coercion and birth control sabotage to cause their partners to become pregnant against their wills. The study, published in the January issue of Contraception, finds this kind of reproductive control to be especially common in relationships in which women experience physical or sexual partner violence.

“Pregnancy Coercion, Intimate Partner Violence and Unintended Pregnancy” is the first quantitative examination of the relationship between intimate partner violence, reproductive coercion and unintended pregnancy. It finds that young women and teenage girls often face efforts by male partners to sabotage their birth control or coerce or pressure them to become pregnant – including by damaging condoms and destroying contraceptives. These behaviors, defined as “reproductive coercion,” are often associated with physical or sexual violence.

It also finds that among women who experienced both reproductive coercion and partner violence, the risk of unintended pregnancy doubled.

The study was conducted by researchers at the University of California Davis School of Medicine and the Harvard School of Pubic Health. From August 2008 to March 2009, researchers worked at five reproductive health clinics in Northern California , querying some 1,300 English- and Spanish-speaking 16- to 29-year-old women who agreed to respond to a survey about their experiences. They were asked about birth-control sabotage, pregnancy coercion and intimate partner violence.

Key findings include:

  • Approximately one in five young women said they experienced pregnancy coercion and 15 percent said they experienced birth control sabotage;
  • Fifty-three percent of respondents said they had experienced physical or sexual violence from an intimate partner; and
  • Thirty-five percent of the women who reported partner violence also reported either pregnancy coercion or birth control sabotage.

“Those of us who work to stop dating, domestic and sexual violence have long known that many victims face threats, verbal demands and physical violence designed to interfere with their efforts to use birth control,” said Family Violence Prevention Fund (FVPF) President Esta Soler. “It is a big part of the reason that women in abusive relationships are at higher risk for unintended pregnancy.  This very important study underscores the link between violence and abuse and unintended pregnancy – and the need for providers at reproductive clinics to screen female patients for violence, as well as for pregnancy coercion and birth control sabotage. If we are serious about reducing unintended pregnancy in this country, we have to do more to stop violence and abuse, and help victims.”

“This study highlights an under-recognized phenomenon where male partners actively attempt to promote pregnancy against the will of their female partners,” said lead author Elizabeth Miller, an assistant professor of pediatrics in the UC Davis School of Medicine and a practitioner at UC Davis Children’s Hospital. “Not only is reproductive coercion associated with violence from male partners, but when women report experiencing both reproductive coercion and partner violence, the risk for unintended pregnancy increases significantly.”

“We have known about the association between partner violence and unintended pregnancy for many years,” said Jay Silverman, the study’s senior author and an associate professor of society, human development and health in the Harvard School of Public Health. “What this study shows is that reproductive coercion likely explains why unintended pregnancies are far more common among abused women and teens.”

Rebecca Levenson, a Senior Policy Analyst in the FVPF’s Health Unit, is a co-author of the new study. It was conducted in collaboration with the FVPF and the Planned Parenthood Shasta Diablo Affiliate.

The FVPF’s KnowMoreSayMore initiative is creating a dialogue about birth control sabotage and reproductive coercion, which can result in unintended pregnancy, HIV/AIDS, sexually transmitted infections, miscarriage, infertility, coerced abortion, poor birth outcomes including preterm birth and low birth-weight babies, and other serious health problems. Read stories of women who share their experiences with birth control sabotage and reproductive coercion at www.KnowMoreSayMore.org.

 

Priča iz komšiluka

Sanja
Jan 25 |13:47
Odgoj djevojaka u Hrvatskoj
Maja Hrgović
U distribuciji sadržaja koji objektificiraju žene, Internet prednjači nad novinama. Što je poražavajuća činjenica, ako se uzme u obzir da oko tri četvrtine tinejdžera u zapadnim zemljama koristi Internet svaki dan i da 80 posto djevojčica većinu informacija radije dobiva s Interneta nego iz novina. I da pristup Internetu znači i pristup pornografiji. I da je, na primjer, u aktualnoj japanskoj pornografskoj kulturi silovanje djevojčica stalno mjesto i jedan od najvitalnijih dijelova produkcije.
22. siječnja 2010
Gledala sam ljetos grupu djevojčica u parku. Njih pet. Imaju oko pet, šest godina, rekla bih, ne više. Pažnju su mi privukli njihovi rekviziti za igru. Sve su gurale dječja kolica. Onakva tanahna, sklopiva, ružičasta. S malim sklopljenim suncobranom i pripadajućom torbom zakačenom o ručke. U kolicima su ležale gumene bebe, dobro ušuškane u roza dekice. U svakim kolicima po jedna beba. Bebe imaju širom otvorene plave oči i rupicu na usnama. U tu se rupicu utakne duda bočice. Kad su djevojčice zauzele klupu pokraj pješčanika, uzele su bebe u naručje i stale ih hraniti bočicama s mlijekom. Jedna je djevojčica dugo namještala malu pamučnu kapu svojoj gumenoj bebi. Jedna je iz torbe izvukla pelenu pa presvukla svoju bebu na klupi. Prije toga je na nju prostrla dekicu, da bebi bude udobno.

Bilo je nešto morbidno, uznemirujuće, u tom prizoru preplavljenom ružičastom bojom. Usuglašeno su izvodile taj ritual brige za gumenu dojenčad. Njihova je igra bila razrađena do najsitnijih detalja: umilno ljuljuškanje beba u naručju, nježno tepanje, hranjenje bočicom, nevjerojatno spretno baratanje pelenama i vlažnim maramicama.

Naljutilo me to. Osjetila sam ljutnju prema roditeljima koji su kupili svojim kćerima ta kolica i te bebe. Te rekvizite za igranje očekivanih ženskih uloga u ovom opresivno heteronormativnom društvu. Kao da nije dovoljno to što će ih naš bijedni balkanski patrijarhat ionako cijeli život silom gurati prema ulogama rodilja, dojilja, brižnih kućanica, vjernih supruga, sebedarivih majki. Kao da tim mehanizmima treba pomoći ortačenjem s konzumerističkom (ne)kulturom i njezinim, uvijek spremnim, asortimanom pomagala za idiotizaciju. Prilagođenih svim uzrastima.

Deset estetskih operacija u jednom danu

Tako sam nekako razmišljala tog dana u parku, promatrajući starmale djevojčice u rozom. Ta će ih nježna boja dopratiti i u niže razrede osnovne škole, kad će dojenčad u kolicima zamijeniti nekom novom inačicom Barbie i njenih modernijih srodnica, tih nakaza ženstvenosti. (Stručnjaci su izračunali, da je Barbie živo biće, hodala bi četveronoške, zbog preuskog struka i neproporcionalno malih stopala za svoju visinu.) Kad poodrastu, silnice degeneriranog društva nagnat će ih da poput toliko djevojaka u razvijenom svijetu, žude za tim da “poprave” svoja tijela, da ih usuglase s onim dugonogim, uskostrukim, bujnogrudim, kakvo je imala njihova omiljena lutka iz djetinjstva. Prema istraživanju provedenom 2005. na uzorku od 1800 tinejdžerki, 66 posto ih razmišlja o plastičnoj operaciji, a 20 posto bi ju odmah napravilo. Ovih je dana Heidi Montag, ljepuškasta 19-godišnja bogatašica iz Hollywooda, dospjela na naslovnice tabloida zbog toga što je u jednom danu napravila deset estetskih operacija. (U njezinom slučaju, kao i u slučaju mnogih, izbor pridjeva “estetski” je upravo urnebesno ironičan jer se tim operacijama približila negaciji bilo kakve estetike. Zlobnici su joj već smislili novi nadimak: Franken-Heidi.)

Blok-kuhinja

“Pa ne mora biti baš tako, ne mora značiti da će ih bezazlena igra s lutkama dovesti do toga da postanu isprazne, površne osobe koje sebe ne cijene”, u apokaliptičnim me predviđanjima zaustavi poznanica iz parka, kao i ja, majka male djevojčice. Nju ne uznemiruje prizor s djevojčicama koje cijelo ljeto, iz dana u dan, igraju samo jednu igru – igru mama. “Što tome fali? Lijepo je biti mama. I meni je to bila najdraža igra”, kaže. Naravno, to je priznanje u korist moga argumenta, cinično primjećujem. Moja poznanica iz parka je svojoj kćeri kupila ista takva kolica i takvu bebu kakvu imaju djevojčice na klupi. Kaže mi i ime te marke. Vrlo popularna stvar, to s kolicima. Kupila joj je i blok-kuhinju, to je, saznajem, totalni hit među igračkama za djevojčice. Radi se o maloj samostojećoj plastičnoj kuhinji s ugradbenim elementima, mini perilicom suđa i štednjakom.

Na stranici contexts.org (Sociological images), rodno osviješteni Amerikanci bilježe primjere nekorektnog, šovinističkog, seksističkog i mizoginog oglašavanja. Velik dio bijesnih pritužbi ide na račun šoping centara i velikih dućana s igračkama u kojima su igračke razdvojene u posebne odjeljke, za dečke, odnosno, za djevojčice. Takva je podjela gotovo potpuno iščezla iz američkih dućana, može joj se posvjedočiti jedino još u pokojoj ruralnoj zabiti. Kad naiđu na problematičnu segregaciju, reakcija publike bude dovoljno žestoka da natjera vlasnike trgovina da s polica pokunjeno maknu oznake “for girls” i “for boys”.

Djevojčicama setovi za čišćenje, dečkima didaktičke igračke

Ali, kako kaže pjesma, “daleko je, daleko je Amerika”. U Zagrebu je podjela na ženske i muške igračke na snazi u gotovo svim velikim šoping centrima. Provjerila sam. Kod nas se lijepo zna – kome pop, a kome bob. Da ne bi bilo zabune. Odjeljcima za djevojčice dominiraju blok kuhinje, mini daske za peglanje, mini setovi za održavanje kućanstva koji uključuju metle, kante i spužve, potom barbike i njoj srodne lutke, pa kompleti odjeće za lutke, pa gumena dojenčad, tako popularna u zagrebačkim parkovima. S druge strane, odjeli s igračkama za dečke natrpani su figurama akcijskih junaka iz crtića, sklopivim garažama, lokomotivama i kamionima čije sastavljanje potiče razvoj motoričkih sposobnosti i logično zaključivanje.

Najtužnije je to što su, koliko vidim, u manjini oni roditelji koji odbijaju slijediti sugestije o “rodno prikladnim” igračkama pa na odjelu za dečke kupuju didaktičke igračke za svoje kćeri, ili pak, obrnuto, dečke podučavaju važnosti čistoće i higijene prostora tako da im kupe set za čišćenje. Što bi bilo sasvim u redu. Međutim, obično se roditelji ne upuštaju u takve transgresije. Ni moja poznanica iz parka nije svome sinu kupila blok-kuhinju ni mini metle kojima joj se igra kćer. On se u parku igra figurama Ben-Tena. Dečka sa supermoćima.

Žene manjina u ozbiljnim medijima

Ali, rekoh već, jalovo je zgražati se nad strategijama kojima se oglašivači služe u promociji proizvoda za djecu. Etičnost i marketing odavno ne idu ruku pod ruku. Ustvari, najčešće je ishodište marketinga upravo ondje gdje prestaju obziri i korektnost i tu se malošto može napraviti. Zato, pustimo marketing.

Pogledajmo što je s medijima. Prema istraživanju Buckingham&Bragg iz 2003. (“Mladi ljudi, mediji i veze”, Institute of Education), 66 posto mladih ljudi nauči o seksu i vezama kroz medije. Što to mediji uče djevojčice o svijetu, o žensko-muškim odnosima, o samopoštovanju? Prvo, zastupljenost žena u “ozbiljnim” novinskim rubrikama, poput politike i ekonomije, kreće se oko 12 posto. Rubrike u kojima dominiraju žene su “žute” rubrike i tabloidi. Ondje je prevlast žena nad muškarcima dramatična i doseže 85 posto u korist žena. Samo, kakvih žena? Golišavih, svjedoče godišnji izvještaji globalnog MediaWatcha. Analiza najpopularnijih glazbenih spotova na Black Entertainment Televisionu iz 2002. navodi slike seksualnog sadržaja u 84 posto spota, a dva najčešća seksualna ponašanja bila su seksualna objektivacije i ples koji poziva na seks. Dakako, 71 posto žena u tim spotovima bile su odjevene u blago provokativnu ili provokativnu odjeću ili uopće nisu nosile odjeću, u usporedbi s 35 posto muškaraca.

U distribuciji sadržaja koji objektificiraju žene, Internet prednjači nad novinama. Što je poražavajuća činjenica, ako se uzme u obzir da oko tri četvrtine tinejdžera u zapadnim zemljama koristi Internet svaki dan i da 80 posto djevojčica većinu informacija radije dobiva s Interneta nego iz novina. I da pristup Internetu znači i pristup pornografiji. I da je, na primjer, u aktualnoj japanskoj pornografskoj kulturi silovanje djevojčica stalno mjesto i jedan od najvitalnijih dijelova produkcije.

Udaja kao ultimativni hepiend

No dobro. Ako svojoj kćeri ne kupim blok-kuhinju, ni set za čišćenje, ni gumeno dojenče u kolicima koje će je pripremiti za ulogu uredne i čiste rodilje, i ako joj zabranim da gleda televiziju i čita novine, i ako joj uskratim pristup Internetu, mogu li se nadati da će je obrazovni sustav poticati da postane snažna, emancipirana djevojka s dovoljno samopoštovanja i vjere u sebe da se usudi napredovati, na poslu i privatno, da se usudi zahtijevati ono što vjeruje da joj po zaslugama pripada, i da pritom govori “ja”, a ne “mi”? (Ovo već znamo, ali podsjetit ću, muškarci počinju zarađivati više od žena gotovo čim uđu na tržište rada, a razlika između plaća raste s dobi. U 2005. prosječna razlika plaća za puno radno vrijeme radnika u dobi između 18 i 21 iznosila je 3,7 posto. Za one u dobi od 40 do 49 godina, dobne skupine za koju je razlika plaća najveća, prosječna razlika plaća iznosila je 21,7 posto.) Sudeći prema sadržaju propisanom lektirom, čini se da su šanse za to upravo smiješno male.

“Sve dok me bude, volit ću te slipo”

Što će iz lektirnih naslova osnovnoškolci posredno učiti o odnosima između muškaraca i žena? Puno zanimljivih stvari. Iz bajki propisanih za prvi razred osnovne škole naučit će da su ženski likovi zločeste vještice koje na kraju pravedno završe u peći ili nesretne princeze koje ultimativno ispunjenje dožive kad se na kraju bajke – udaju. Iz “Šume striborove” pobrat će čitav set patrijarhalnih stereotipa o jadnim svekrvama koje pate jer im je sina, njihovo zlatno čedo, začarala neka odvratna mladenka, zmija s palucavim jezikom. Sjećate se onog divnog opisa: “Snaha je bila zlobna, proždrljiva i goropadna. Htjela se riješiti majke, a sin je šutio samo da joj ugodi.” Nadalje, u “Vlaku u snijegu” i “Družbi Pere Kvržice” čitat će o tome kako se zabavljaju dečki, uvijek na repu neke avanture, o tome će istome saznati i od “Smogovaca” i romana Ivana Kušana, dok će ih, recimo, Šimunovićev “Alkar” podučiti “ljubavi prema tradiciji i junaštvu”. Kolarova će ih “Breza” upoznati s idealom ženstvenosti u Hrvata: djevojkom patnicom i žrtvom, koja će i zadnji samrtni hroptaj potrošiti da zaljubljeno zavapi za svojim voljenim i zakonitim, mačo vucibatinom i seljoberom.

Preuzeto sa Zamirzine
 

Dva meseca u centru grada sa puškom – bez ikakve reakcije

Sanja
Jan 22 |18:31

Dva meseca svaki dan u centar grada s puškom i – nikom ništa

Ako živimo u svetu antiterorističkog rata, gde ste deklarisani ili kao terorista ili kao antiterorista, postavlja se pitanje ko je terorista, a ko žrtva?
Iako je sa pravom pravcatom puškom šetala ulicama, niko na to nije obraćao pažnju. – Samo nekoliko žena me je čudno pogledalo. Niko drugi nije negodovao što nosim pušku, a odakle mi puška… ne mogu da vam otkrijem – kaže Tomićeva.

UMETNOST – Beogradska umetnica Milica Tomić biće jedna od 12 izlagača na izložbi „My War“ koja će uskoro biti otvorena u Liverpulu. Milica će učestvovati sa serijom fotografija pod nazivom „Jednoga dana umesto noći, blesnuće rafal iz mitraljeza kad drukčije svetlost ne može doći…“.
- Ta rečenica je citat Oskara Daviča, a anarhisti to inače koriste kao svoj moto. Fotografije su slikane u Beogradu. Dva meseca sam svakoga dana odlazila na pet mesta u gradu na kojima su tokom II svetskog rata izvedene uspešne antifašističke akcije Narodnog oslobodilačkog pokreta i na taj način obeležila mesta koja do sada nisu bila deo javnog sećanja grada. Ova foto-akcija je posvećena grupi od šestoro anarhista iz Beograda koji su u septembru uhapšeni pod optužbom međunarodnog terorizma – kaže za „24 sata“ Milica i dodaje:
- Ako živimo u svetu antiterorističkog rata, gde ste deklarisani ili kao terorista ili kao antiterorista, postavlja se pitanje ko je terorista, a ko žrtva? I da li postoji nešto treće… Slučaj anarhista koji nisu teroristi, i mesto sa koga ja govorim u ovom radu, podrazumeva da postoji nasilje koje nije terorističko i koje može biti konstruktivno – priča Milica.
Iako je sa pravom pravcatom puškom šetala ulicama, niko na to nije obraćao pažnju.
- Samo nekoliko žena me je čudno pogledalo. Niko drugi nije negodovao što nosim pušku, a odakle mi puška… ne mogu da vam otkrijem – kaže Tomićeva.

Preuzeto sa 24sata

 

Fatwa bans female genital mutilation

Sanja
Jan 20 |11:23

MAURITANIA:
Thirty four Islamic scholars in Mauritania have signed a fatwa, or religious opinion, banning the practice of female genital mutilation.

The fatwa, signed in the Mauritanian capital Nouakchott, states that the procedure has been proven to be harmful either at the time or subsequently.

Many Mauritanian women have welcomed the move.

Female genital mutilation has been recognised globally as a violation of the human rights of girls and women.

But that message has been slow to filter down in parts of north, east and west Africa where the practice is still widespread.

Health campaigners estimate that more than 70 percent of Mauritanian girls undergo the partial or total removal of their external genitalia for non-medical reasons.

The World Health Organisation says there are no health benefits and many potentially damaging consequences, from severe pain and blood loss to recurrent infections, infertility and an increased risk of complications in childbirth.

Taboo ‘smashed’

Mutilations are carried out for a mix of cultural and social reasons, and many believe the practice has Islamic religious support, even if this isn’t always the case.

A law professor at Nouakchott University said the collective fatwa would greatly reduce female genital mutilation in Mauritania because it would remove what he called the religious mask that the practice hides behind.

Mauritanian women in Nouakchott also welcomed what one said was the smashing of a religious taboo.

However, others have cautioned that a publicity campaign will now be needed if the fatwa’s message is to be spread into outlying areas where genital mutilation is most common.

[Source: BBC]

 

ECHR – prva presuda za trgovinu zenama

Sanja
Jan 18 |11:38

U presudi za trgovinu ljudima, prvoj takve vrste, koju je Evropski sud za ljudska prava (ECHR) doneo 7. januara 2010. godine, Kipar je proglasen krivim po vise tacaka optuznice u slucaju Rantsev protiv Kipra i Rusije, zato sto nije zastitila Oksanu Rantsevu, drzavljanku Rusije, koja je pod nerazjasnjenim okolnostima preminula u martu 2001. godine.

Dvadesetogodisnja Ruskinja Oksana Rantseva je bila trafikovana iz Rusije na Kipar, gde je, sa „umetnickom“ vizom, seksualno eksploatisana u kabareu u Limasolu. Oksana Rantseva je pronadjena mrtva u martu 2001. godine, ispod balkona stana koji je pripadao jednom radniku kabarea, a gde ju je iz policije odveo vlasnik kabarea. Policija je nasla posteljinu privezanu za ogradu balkona na gornjem spratu stana. Istraga je pokazala da je smrt nastupila usled povreda zadobijenih skokom sa balkona.

Tokom niza godina, izdavanje „umetnickih“ ili „izvodjackih“ viza je bilo direktno povezano sa trgovinom zenama u svrhu seksualne eksploatacije. Trgovci su regrutovali zene nudeci im posao zabavljacica i plesacica u nocnim klubovima i kabareima, da bi ih onda primoravali da se se bave prostitucijom.

Okasnin otac Nikolaj Ratsev je podneo tuzbu sudu, tvrdeci da okolnosti smrti njegove cerke nisu adekvatno istrazene, da joj kiparska policija nije pruzila odgovarajucu zastitu dok je bila ziva, a da pojedinci odgovorni za njenu seksualnu eksploataciju i maltretiranje koje je dovelo do njene smrti uopste nisu kaznjeni. On se takođe zalio na nemogucnost da ucestvuje u sudskom procesu na Kipru.

Sud je utvrdio da Kipar, u ovom slucaju zemlja destinacije, ne samo sto nije zastitio  Oksanu Rantsevu od trgovine ljudima i protivzakonitog pritvora koji je prethodio njenoj smrti, već njenu srmt nije ni adekvatno istrazio. Sto se tice, zemlje porekla, Sud je utvrdio da Rusija nije adekvatno istrazila na koji nacin je Oksana Rantseva trgovana preko njenih granica. Sud je nalozio kiparskoj vladi da plati ocu Oksane Rantseve 40.000 evra na ime odstete, dok je Rusija duzna da plati 2.000 evra. U ovoj presudi, Sud je ukazao na obaveze drzava u vezi sa suzbijanjem trgovine ljudima, bilo da se radi o zemljama porekla, tranzita ili destinacije, naglasivsi znacaj prekogranicne saradnje.

Napominjući da se, kao novija pojava, trgovina ljudima ne spominje u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima iz 1950. godine, Sud je utvrdio da ona spada u materiju koju regulise clan 4 Konvencije (zabrana ropstva i prinudnog rada). U presudi se govori o pozitivnim obavezama drzava koje proizilaze iz clana 4 u smislu trgovine ljudima, gde je istaknuto da drzave imaju pozitivnu obavezu da usvoje odgovarajuce i efektivne pravne i administrativne okvire, da preduzmu zastitne mere i da istraze slucajeve postojece  trgovine ljudima.  Sud smatra da je „nesporno“ da ova poslednja obaveza podrazumeva potrebu za punom i efikasnom istragom svih aspekata optuzbi za trgovinu ljudima, od regrutovanja do eksploatacije. Sud ukazuje da se ove obaveze odnose na razlicite drzave koje mogu biti ukljucene u trgovinu ljudima kao zemlje porekla, tranzita ili destinaicje. Imajuci u vidu prekogranicnu prirodu trgovine ljudima, Sud je naglasio znacaj prekogranucne saradnje u istrazi slucajeva trgovine ljudima.

Sto se tice Kipra, Sud je utvrdio da rezim „umetnickih“ viza nije pruzio prakticnu i efikasnu zastitu protiv trgovine ljudima i eksploatacije. Takođe, sud je utvrdio da kiparska policija nije sprovela adekvatnu istragu u slucaju Oksane Rantseve kada je postojala osnovana sumnja da se radi o zrtvi trgovine ljudima. Shodno, Sud je utvrdio da Kipar nije ispunio svoju pozitivnu obavezu iz clana 4. Nakon sto je prethodno utvrdio da Kipar nije izvrsio obavezu iz clana 2 (pravo na zivot) da istrazi smrt Oksane Rantseve, Sud je smatrao da nije morao da se bavi proceduralnim obavezama iz clana 4.

Sto se tice Rusije, Sud je utvrdio da slucaj trgovine iz clana 4 Konvencije, cija je zrtve Oksana Rantseva, nije efikasno istrazen. U presudi se kaze da nije istrazeno na koji nacin je Oksana Rantseva regrutovana niti su preduzeti koraci radi identifikacije onih koji su ukljuceni u njenu prodaju i njihovog nacina rada. Dalje se kaze da je Rusija bila u mogucnosti da sprovede istragu nad ljudima i mrezama koje su bile ukljucene u prodaju Oksane Rantseve, ali da je propustila da to ucini. Stoga je Rusija proglasena krivom za neispunjenje svojih procesnih obaveza iz clana 4.

Izvor: www.interights.org, http://www.medinstgenderstudies.org

In an unprecedented judgment on trafficking in human beings, on 7 January 2010, the European Court of Human Rights (ECHR) found the Republic of Cyprus guilty on multiple counts, in the case of Rantsev v. Cyprus and Russia for failing to protect Oxana Rantseva, a Russian national who fell to her death in March 2001 under mysterious circumstances.

Twenty year old Russian woman Oxana Rantseva was trafficked from Russia to Cyprus , a destination country for women trafficked from Eastern and Central Europe for the purpose of sexual exploitation. In Cyprus under the “artiste” visa scheme, she was subjected to sexual exploitation in a cabaret in the island’s largest coastal resort, Limassol. Ms Rantseva was found dead in March 2001 below the balcony of an apartment belonging to an employee of the cabaret, having been taken there from a police station by the cabaret’s owner. The police found a bedspread tied to the railing of the balcony on the upper floor of the apartment.  An inquest in Cyprus found she had died as a result of injuries sustained when she jumped from the balcony.

The issuing of special ‘artiste’ or ‘entertainment’ visas was for many years directly related to trafficking in women for sexual exploitation with women being forced into prostitution by traffickers who fraudulently recruited victims for work as ‘entertainment’ dancers in cabarets and nightclubs.

The case was brought by Nikolay Rantsev, Ms Rantseva’s father. He argued that there was no adequate investigation into the circumstances surrounding his daughter’s death, that she was inadequately protected by Cypriot police while she was still alive and that there was a complete failure to punish the individuals responsible for exposing his daughter to the sexual exploitation and ill treatment which ultimately led to her death. He also complained about the lack of access to the judicial process in Cyprus .

The Court found that Cyprus , the State of destination in this case, had not only failed to protect Ms Rantseva from being trafficked or from being unlawfully detained prior to her death, but it had also failed to adequately investigate her death.  Russia , the state of origin, was found by the Court to have failed to adequately investigate the way in which Ms Rantseva had been trafficked from its borders. The Court ordered the Cypriot Government to pay Oxana Rantseva’s father the sum of Euro 40,000 in damages and the Russian Government to pay a sum of Euro 2,000. In its judgment, the Court clarified the obligations of states in relation to trafficking – whether states of origin, transit or destination – as well as noting the importance of cross border coordination in fighting trafficking.

Noting that, as a relatively modern phenomenon, human trafficking is not mentioned in the 1950 European Convention, the Court found that it nevertheless fell within the scope of Article 4 of the Convention (prohibiting slavery, servitude, and forced or compulsory labour).  The Court elaborated on the positive obligations of states in the context of Article 4 with respect to trafficking, holding that there is a positive obligation on states to adopt appropriate and effective legal and administrative frameworks, to take protective measures, and to investigate trafficking where it has already occurred. The Court described as “indisputable” that the latter obligation involved the need for a full and effective investigation covering all aspects of trafficking allegations, from recruitment to exploitation.  The Court noted that these positive obligations applied to the various states potentially involved in human trafficking – states of origin, states of transit and states of destination. Given the cross border nature of trafficking, the Court emphasised, as Interights did in its written comments to the Court, the importance of cross border cooperation in investigating incidents of trafficking.

In relation to Cyprus , the Court found that the regime of “artistes” visas did not afford practical and effective protection against trafficking and exploitation.  It also found that the Cypriot police had failed to make appropriate enquiries of Ms. Rantseva in a situation which gave rise to a “credible suspicion” she had been trafficked.  Accordingly, the Court found that Cyprus had failed to comply with its positive obligations under Article 4.  Having previously found a violation by Cyprus of its duty to investigate Ms. Rantseva’s death under Article 2 (the right to life), the Court found it did not need to revisit the procedural obligation under Article 4.

In relation to Russia , the Court found there was a failure to effectively investigate the trafficking of Ms Rantseva under Article 4 of the Convention. It stated that there had been no investigation into how Ms. Rantseva had been recruited, and no steps to identify those involved in her trafficking or their methods.  It stated that Russia was well placed to investigate the individuals and networks responsible for Ms. Rantseva’s trafficking and that it had failed to do so.  Accordingly, it found Russia in violation of its procedural obligations under Article 4.

Source: www.interights.org, http://www.medinstgenderstudies.org