APEL VLADI I SKUPŠTINI REPUBLIKE SRBIJE
da se zajedničko domaćinstvo izbaci kao uslov
za postupanje državnih organa po službenoj dužnosti

ZAŠTO RAZVOD NIJE KRAJ NASILJU?

Zato što je:

U selu Novo Lanište 17. aprila 2009. godine Zorica V. (48) je ubijena od strane svog bivšeg supruga Milorad M. (57). Milorad M. se pojavio u kući u kojoj je Zorica živela sa svojim tadašnjim suprugom, usmrtio je udarcem u glavu tupim predmetom, a potom telo i kuću zapalio. Komšije su posvedočile da je ubica i ranije pretio bivšoj supruzi, koja je zbog toga i podnela desetak prijava.

U Knjaževcu je 9. juna 2009. godine Jovana D. (17) ubijena višestrukim ubodima nožem od strane svog nevenčanog supruga Senada Redžića (23). Jovana nije živela sa ubicom u vreme zločina, a ubijena je u kancelarijama Centra za socijalni rad Knjaževac prilikom dogovora oko starateljstva nad zajedničkim detetom.

Ovo su samo dva nedavna slučaja ubistava žena od strane bivših partnera nakon napuštanja zajedničkog domaćinstva.

Skupština Srbije upravo donosi zakon (predlog Vlade Republike Srbije) kojim se ženama koje su se razvele i napustile nasilnog supruga ne garantuje zaštita po službenoj dužnosti. Sva domaća i međunarodna istraživanja govore da se nasilje pojačava nakon napuštanja zajedničkog domaćinstva. Sve države u okruženju su izbacile ovu odredbu iz svojih zakona. Zašto životi njihovih žena vrede više?

Istraživanje postupanja javnih tužilastava i krivičnih sudova u Beogradu i Nišu (za period januar 2006. – maj 2007), pokazalo je:
da je gotovo 1/3 svih procesuiranih slučajeva nasilja u porodici učinjena prema aktuelno razvedenim (do 20%) i osobama koje su u procesu razvoda (do 14%).

Istrazivanje o postupcima za izdavanje mera zaštite od nasilja u porodici (prema Porodičnom zakonu), koje je sprovedeno u beogradskim opstinskim sudovima, pokazalo je da mera zaštite u većem procentu traže razvedeni (36%) u odnosu na one koji su u braku (31%).

U svim slučajevima, u kojima žene prihvate opšti stav „zašto se nisu razvele, zašto trpe“, napuste nasilnog partnera i razvedu se, ne bi uživale pravo na zaštitu od nasilja koju po službenoj dužnosti pokreću državni organi ukoliko bi u izmenama i dopunama Krivičnog zakonika ostala odrednica da zakon štiti samo razvedene supružnike koji žive u zajedničkom domaćinstvu.

Sudska praksa. Istraživanje prekršaja sa elementom nasilja u porodici za područje Republike Srbije 2004. godine: Udruženje sudija za prekršaje navodi primer
„…bivsi suprug, nasilno ušao kod nekadašnje supruge, udarao je šakama i pesnicama po glavi, grudima i leđima, kada je pala nastavio da je šutira, vređao je govoreći: “kurvo, zaboravila si kako ja bijem”, razbio staklo na terasi. Ona nije pružala otpor.“

Istraživanje Porodičnopravna zaštita od nasilja u porodici u praksi sudova u Beogradu, 2007, Autonomni ženski centar, Zenski istraživački centar
Tuženi, raniji supružnik tužilje, „nazivao je tužilju pogrdnim imenima (kurva, fuksa) i pretio joj je da će je sravniti sa zemljom, da će je sahraniti, da će joj kićmu polomiti (…), prisiljavao je na seksualne odnose, govorio joj je da je frigidna, da nije ni za šta. (…). zbog pretnje ubistvom (nasrnuo je nožem na tužilju, stavivši nož tužilji ispod grla), tužilja je napustila kuću i otišla u Sigurnu kuću, a kasnije kod svojih roditelja“.
Tuženi, raniji supružnik tužilje, „ne plaća izdržavanje za dete, uzima dete i ne vraća ga na vreme, šalje SMS poruke i uznemirava tužilju i članove njene porodice, kojima kaže da se tužilja drogira i prostituiše, preti da će staviti drogu u torbu tužilje pa će završiti u zatvoru i dobiti otkaz, preto da će tužilji ubiti brata i silovati sestru, da će oteti dete…“

Pitamo se šta naša Vlada poručuje ovim ženama? Šta poručuje deci ovih žena? Šta poručuje nama građankama i građanima?

Ako napustite nasilnika spašavajući svoj život i budućnost svoje dece – mi vas nećemo zaštititi.

Pokretačice ove inicijative Autonomni ženski centar

After more than 60 years together, Jimmy Carter has announced himself at odds with the Southern Baptist Church — and he’s decided it’s time they go their separate ways. Via Feministing, the former president called the decision “unavoidable” after church leaders prohibited women from being ordained and insisted women be “subservient to their husbands.” Said Carter in an essay in The Age:

At its most repugnant, the belief that women must be subjugated to the wishes of men excuses slavery, violence, forced prostitution, genital mutilation and national laws that omit rape as a crime. But it also costs many millions of girls and women control over their own bodies and lives, and continues to deny them fair access to education, health, employment and influence within their own communities.

And, later:
The truth is that male religious leaders have had — and still have — an option to interpret holy teachings either to exalt or subjugate women. They have, for their own selfish ends, overwhelmingly chosen the latter. Their continuing choice provides the foundation or justification for much of the pervasive persecution and abuse of women throughout the world.
After watching everyone from philandering politicians to Iran’s president taking a sudden look heavenwards when the roof starts to come down on them, it’s refreshing to see Carter calling out the role of religion in the mistreatment of women.

The question for Carter — and for others who find themselves at odds with leadership — is, when a group you’re deeply involved in starts to move away from your own core beliefs, do you stay and try to change from within or, at some point, do you have to look for the exit? Carter did give the former a shot — in recent years publicly criticizing and distancing himself from church leadership, while staying involved with his church. Now, he’s seeing if absence might do what presence did not.

Preuzeto sa Politics Daily

Slučaj Hrvatska

Obiteljsko nasilje – ženska stvar; žensko tijelo – crkvena stvar

Novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji ne jamči ni djelotvornu zaštitu žrtava niti primjereno kažnjavanje počinilaca – kao da životi žena žrtava obiteljskih nasilnika vrijede manje od života stradalih na cestama. Kakvo bi to uopće bilo društvo u kojemu je zakonom zabranjeno biti nasilan prema ženi nakon stresnog dana na poslu, i to još u vrijeme ekonomske krize? Kakva bi to bila država kad bi svaka žena imala pravo na majčinstvo i kad ne bi bilo potrebno da to njezino pravo autorizira zakoniti suprug

Pustimo sad onih 16 885 intervencija policije, koliko ih je prošle godine provedeno radi zaštite od nasilja u obitelji; pustimo činjenicu da se broj prijavljenih slučajeva nasilja u obitelji unazad nekoliko godina stalno vrtio oko istih 17 tisuća, što svjedoči o tvrdokornoj konstanti tog društvenog i političkog problema. Pustimo statistiku koja ionako ne iznenađuje podatkom da žene čine dvije trećine svih žrtava, a onu posljednju većinom nemoćni starci i nejaki dječaci, i da su zlostavljači u premoćnoj većini njihovi sinovi, očevi, supruzi i izvanbračni partneri. Ako nekoga baš zanimaju detalji, evo: od svih zabilježenih slučajeva nasilja u obitelji, 27,49 posto ih je počinio suprug nad suprugom, 19,59% otac nad kćeri, 12,44% sin nad majkom, 5,29% izvanbračni partner nad izvanbračnom partnericom. Ali pustimo sad to. Uzmimo tek slučaj Mirka Mihičineca (51), onog ozaljskog radnika u proizvodnji kupaonskih kada, onog dvostrukog ubojicu i “kućnog tarzana”, kako Marin Jurjević slikovito naziva njemu slične mačo Hrvatine. Na tog Mirka, koji je na deset godina starijoj izvanbračnoj partnerici zdušno vježbao baratanje batinom, a prije desetak dana ju je na kraju i ubio, na cesti, zajedno s kćerkom joj, i sve to pred očima njezinih unuka – na tog se dakle Mirka i na žene koje je ubio odnosi novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, o kojemu se prošlog tjedna onako živahno raspravljalo u Saboru.

SVI SMO MI MIRKO…: Malo je toga novoga u ovome zakonu. U odnosu na prijašnju verziju iz srpnja 2003., novitet je tek proširenje definicije obitelji (pa ona sada obuhvaća i usvojenu djecu), postroženje novčanih kazni za počinitelje te, možda najvažnije, proširenje definicije nasilja, tako da ona sad (konačno!) obuhvaća i ekonomsko nasilje (uz tjelesno, psihičko i spolno). Ekonomsko nasilje odnosi se na nejednak nadzor nad pristupom zajedničkim resursima, uskraćivanje pristupa novcu, zaposlenju ili obrazovanju, i upravo je ono jedan od primarnih razloga kojim kućni tarzani drže žene u šaci, pa je prirodno da se tako ozbiljna stvar uvede u zakon koji želi biti ozbiljan.
Na saborskom čitanju opetovano se pravovjerno isticalo da je zakon usmjeren ka prevenciji, sankcioniranju i suzbijanju svih vrsta nasilja u obitelji. Dobro. Ali ako je isti (ili gotovo isti) zakon već punih šest godina na snazi, ako broj zabilježenih napada sveudilj ne opada, i ako je takvih poput Mirka Mihičineca dovoljno da napune, recimo, splitsku rivu (i za znak raspoznavanja odaberu, na primjer, majice s natpisom “Svi smo mi Mirko…”) – onda je razumno zaključiti da je tobožnja prevencija i suzbijanje nasilja čisti dim u lice.

TU SU PARAGRAFI, PA ZAGRABI: Da postoji stvarna politička volja da se žene, djecu i starce zaštiti od hrvatskih mužjaka s batinom, ne bi se događalo da njih, premlaćene i istraumatizirane, policajci sklanjaju iz vlastitih domova i prepraćaju u ženske kuće (kako se obično događa). Da ima stvarne volje, takvo se dodatno kažnjavanje žrtava ne bi nazivalo zaštitom žrtava, niti bi takvo što bilo zakonski omogućeno. A novi zakon, kao uostalom i onaj prijašnji, upravo nameće takva laka rješenja. Naime, iako u njemu postoji stavka da se počinitelja nasilja može ukloniti iz kuće ili stana u kojemu je zlostavljao druge članove obitelji, mnogo se, mnogo češće policijski službenici vode prema onoj drugoj stavci, koja im nalaže da omoguće žrtvi nasilja da iz stana ili kuće sigurno pokupi svoje stvari i da je preprati u kakvo sklonište. Gordana Sobol iz saborskog Odbora za ravnopravnost spolova uvjerena je da se ni ubuduće neće iz domova udaljavati počinitelji nego žrtve, budući da je policijskom službeniku puno lakše doći sa žrtvom u stan, pomoći joj da na miru pokupi svoje stvari u jednu najlon vrećicu i eventualno uzme djecu, i da je preprati do nekog skloništa.

Photo: Stock

OBITELJSKO NASILJE I KRUMPIR SALATA: Također, da sustav koji brine o zaštiti žrtava nasilja u obitelji nije tako bahato inertan i indiferentan, ne bi bilo potrebno otvarati ženske kuće, te uvijek popunjene rezervate za ponižene i uvrijeđene. “Tek kad ženske kuće postanu muške kuće, znat ćemo da zakon funkcionira”, smatra Milanka Opačić, misleći pod tim, dakako, na potrebu spremnijeg provođenja mjere udaljavanja nasilnika. (Što znači biti žrtva nasilja i živjeti s djecom u ženskoj kući, pokazuje izvrstan polusatni dokumentarac Vlatke Vorkapić “Zadnji put”, koji je na prošlogodišnjim Danima hrvatskog filma prošao više-manje nezapaženo, kako to obično i biva s filmovima koji obrađuju ovako neatraktivne teme.)

Gledajući saborsku raspravu, razmišljala sam o raskošnoj eufemističkoj terminologiji koju političari koriste kad govore o muškom nasilju nad ženama u obitelji. Vjerujem da ona djeca koja su prije desetak dana u Ozlju ostala bez majke i bake ne bi razumjela da je pojam “obiteljsko nasilje” ustvari ublaženi, anestezirani i bezdušno neutralizirani naziv za tragediju koja ih je snašla. “Obiteljsko nasilje” – zvuči kao “krumpir salata”. Ako je prvi korak u liječenju neke bolesti uspostava jasne dijagnoze, onda ova bolest od koje se društvo ograđuje takvim obzirnim nazivom još nema izgleda za izlječenje. Ako je zakon podbacio u prevenciji i suzbijanju takozvanog obiteljskog nasilja, što je s onim trećim, što je sa sankcioniranjem? Novim se zakonom predviđa nešto veće kazne, pa će počinitelji morati platiti između 1000 i 50.000 kuna, odnosno ići u zatvor do maksimalno 90 dana u odnosu na dosadašnjih 60. Prilično je izvjesno da će izrečenih maksimalnih kazni, kao i dosad, biti minimalno.

Sudionici u raspravi o ovoj temi pokazali su suzdržanost prema mogućnosti da se – kad već sama prevencija ne funkcionira – nasilje pokuša smanjiti ozbiljnijim sankcioniranjem. Jer dosad je sankcija u ulozi prevencije bila djelotvorna u nekim drugim domenama. Kad su, na primjer, statistike o poginulima u prometu počele divljati i kad se pojavila snažna politička volja da se taj problem riješi, kazne za počinitelje prekršaja u prometu drastično su se povećale – i iz MUP-a su već za kojih šest mjeseci izvještavali o smanjenom broju poginulih na cestama. Tako jednostavno. Znam da nije lukrativno u našem izuzetno senzibiliziranom, politički korektnom društvu zastupati radikalne biheviorističke odgojne metode temeljene na Pavlovljevom refleksu – ali, da je Mirku s početka priče netko uvalio njušku u vlastitu kakicu, to jest da je novcem zarađenim od proizvodnje kupaonskih kada morao platiti tustu kaznu svaki put kad ga je njegova izvanbračna partnerica prijavila zbog nasilja, možda do tragedije u Ozlju ne bi došlo. Ovako, ispada da životi žena žrtava obiteljskih nasilnika vrijede manje od života stradalih na cestama.

ZASTUPNICI S MARSA: Prošle srijede, istog dana kad i rasprava o Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, održana je u Saboru i rasprava o prijedlogu Zakona o medicinskoj oplodnji, koji je pušten u hitni postupak i koji je u medijima, očekivano, daleko glasnije odjeknuo. Za vrijeme prve rasprave saborska je dvorana bila slabije popunjena od terasa zagrebačkih kafića u kolovozu; za vrijeme druge salu su napučili kao u najboljim danima Centralnog komiteta. Simptomatično – u raspravi o nasilju nad ženama u obitelji sudjelovale su uglavnom zastupnice; u onoj o medicinskoj oplodnji brojčano su prevagnuli muški kolege. Zastupnici koji su štogod rekli u prvoj raspravi, javljali su se uglavnom rekreativno i sipali sušte budalaštine, poput SDP-ovog Luke Denone, koji se iščuđavao što po novom zakonu neće više moći verbalno vrijeđati ženu, čak ni ako to bude nakon napornog sastančenja i uslijed stresa zbog globalne krize. Zastupnici koji su sudjelovali u raspravi o umjetnoj oplodnji bolje su proučili prijedlog zakona i manje padali s Marsa (što ne znači, nažalost, da su uspjeli izbjeći budalaštine).

ŽENSKO TIJELO – COSA NOSTRA: Što ovo govori? Da se nasilje u obitelji doživljava kao ženska stvar, a raspolaganje ženskim tijelom kao muška. Da se nasilje u obitelji deklarativno (a zapravo u mnogo slučajeva mlako i neiskreno) osuđuje, a da se pravo na raspolaganje tijelom – ta privilegija kojom muškarci neupitno raspolažu – svim silama, grčevito i iz petnih žila osporava ženama. Posebno su u tome žustri popovi, uvijek na prvoj crti obrane srednjovjekovnih zakona, spremni da svetom vodicom poškrope diskriminaciju po spolu i rodu još otkako je starozavjetni Bog stvorio Evu iz Adamova rebra i obećao joj da će rađati u mukama. U obrani suludog prijedloga zakona, koji ženama u izvanbračnim zajednicama ne dopušta mogućnost medicinski pomognute oplodnje, Hrvatska biskupska konferencija razgraktala se o nedopustivosti razdvajanja bračnog čina od prokreacije, o nedopustivosti izjednačivanja bračne zajednice s drugim alternativnim oblicima zajedničkog života, o nedopustivosti potkopavanja ćudoređa na kojemu je, kao, zasnovano hrvatsko društvo.
Pa naravno! Jer kakvo bi to uopće bilo društvo u kojemu je zakonom zabranjeno biti nasilan prema ženi nakon stresnog dana na poslu, i to još u vrijeme ekonomske krize? Kakva bi to bila država kad bi svaka žena imala pravo na majčinstvo i kad ne bi bilo potrebno da to njezino pravo autorizira zakoniti suprug koji je, kako lijepo kaže ministar Milinović, rekao sudbonosno da pred matičarom i pred Bogom – dakle muškarac koji je ženi i bog i batina, dok ih smrt ne rastavi. Pa makar je ta batina dovela do smrti – u vijeke vjekova amen?
Bude li i na izglasavanju zakona o medicinski pomognutoj oplodnji konzervativna vlast i dalje pjevala unisono s katoličkim vrhom, odgovor na ovo pitanje još nećemo dobiti.

preuzeto sa E-novina koji su tekst preuzeli sa ZaMirZINE

Država testira nevinost pre udaje

preuzeto sa 021

Devojke u indijskoj saveznoj državi Madaja Pradeš pobunile su se kada su ih vlasti prisilile na testove na nevinost i trudnoću koje moraju obaviti pre stupanja u brak na masovnoj ceremoniji venčanja u Šaldolu.

Na obavezno testiranje poslata je 151 devojka koja dosad nije bila u braku. Rezultati su pokazali da je 15 devojaka bilo u drugom stanju.
Tih 15 devojaka isključeno je iz ceremonije i zabranjena im je udaja. Vladin predstavnik demantovao je da su devojke poslate na testiranje nevinosti rekavši kako su samo morale da prođu “redovnu lekarsku proceduru”. Grupe za ženska prava oštro su se pobunile zbog čina koji ponižava žene.

“Prvo sam odbila da idem na testiranje, ali ubrzo mi je policajac rekao da neću moći da stupim u brak dok me lekar ne proglasi podobnom”, rekla je jedna od devojaka dodavši da je lekar “ručno pregledao”. Masovna venčanja deo su Vladine strategije koja je uvedena 2006, a dosad je na taj način sklopljeno 88.460 brakova.

Na masovna venčanja mogu da se prijave neudate, razvedene, odbačene žene ili udovice iz siromašnih porodica. Ako su uspele da nađu “prikladnog” mladoženju, Vlada im sponzoriše venčanje i daje im novčanu pomoć od 70 evra. Siromaštvo i kriza doveli su do toga da se već venčani parovi pretvaraju da nisu u braku, učestvuju u ceremoniji i tako pokupe novac. Navodno je upravo to razlog što vlasti na dosad neudanim devojkama obavljaju testove nevinosti, jer žele da spreče zloupotrebe.